54-godišnja Mia živi s majkom. Najprije je brinula o ocu koji je preminuo još prije 18 godina, a sada na brizi ima i polupokretnu majku. Život joj se sveo na relaciju posao – kuća i ne vidi svijetlu budućnost.
“Živim u jednom većem selu i imam 54 godine, zaposlena sam u školi. Nisam imala sreće u ljubavi i to me tišti”, povjerila nam se naša čitateljica Mia.
Osim što nije upoznala ljubav svog života, sve joj teže pada i vezanost u bolesnu majku, kojoj se svim silama trudi olakšati bolest. “Majka je jedva pokretna i stalno brinem o njoj. Kad vidim kako to izgleda kad onemoćaš, povremeno me uhvati panika od same pomisli na starost”, napisala je.
Uviđa, može se iščitati iz njezina pisma, koliko je u starosti, kad životna snaga počne opadati, dobro imati nekoga uz sebe. “Tko će se jednog dana pobrinuti za mene? Lakše mi je jedino kad uzmem krunicu u ruke i molim. Vjerujem da će se Bog pobrinuti i za mene, da i ja naposljetku pronađem srodnu dušu”, riječi su kojima zaključuje svoje pismo.
Riječ psihologinje
Vječna potraga čovjeka za srodnom dušom razumljiva je. Kao što je za Moje vrijeme nedavno objasnila psihologinja Lana Gjurić, članica Zagrebačkog psihološkog društva, ljudi su socijalna bića, što znači da je potreba za ljubavlju i pripadanjem jedna od osnovnih ljudskih potreba. Kao što nam je potrebna voda i hrana, tako nam je potreban i osjećaj pripadanja, povezanosti i duboke veze s drugima. Ako nemamo osjećaj da nam je ta potreba ispunjena, možemo se osjećati usamljeno, a potom i depresivno, anksiozno i pod velikim stresom“, kaže Gjurić.
Usamljena, iako nije sama
Iako radi i u kući je s majkom, gospođa Mia žudi za nekim bliskim. “Možemo biti usamljeni, a ne biti sami, jednako kao što možemo biti sami, ali ne biti usamljeni”, objasnila je tada psihologinja.
Ako se osjećamo izgubljeno i strahu od samoće i toga tko će jednog dana brinuti o nama, ali smo ipak još uvijek u dobroj formi, problem je psihološke prirode. Zato je dobro poslušati savjet psihologinje: “Ako se osjećamo tako, dobro je imati jednu ili više osoba koje možemo nazvati/vidjeti u trenucima kada nam je teško. Dobro nam može doći i šetnja, fizička aktivnost i boravak na zraku ili u prirodi.”
“Životinje mogu biti značajne u smanjenju razine stresa i usamljenosti. Pokazalo se da u prevenciji usamljenosti mogu pomoći i manji iskreni i ljubazni kontakti – osmijeh neznanca, ugodni razgovor s tetom u dućanu ili pomoć prolaznika.”
Krene li naša čitateljica ovim putem, mogla bi usput pronaći i ljubav. Što bi joj vi još savjetovali?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
