Hrvatska mladež najkasnije napušta roditeljsko gnijezdo, potvrdio je to jesenas u svojem izvješću Eurostat, statistički ured Europske unije. Dapače, mnog ptići nikada ni ne polete, pri čemu mladići teže napuštaju mamine skute u usporedbi s djevojkama.
Dok je prosjek Europske unije 26,4 godine, u Hrvatskoj se mladi osamostaljuju tek s 33,4 godine, ravno sedam godina kasnije. O tome nam svjedoči i gospođa Elizabeta (60) čija 34-godišnja kći još živi s njom i suprugom, a povrh toga ih i ne poštuje.
“Naša 34-godišnja kći još živi s nama, ali nas ne poštuje kako treba i osorna je kao što je bila u tinejdžerskim danima, kad smo znali da je možemo barem pokušavati usmjeravati i da je moramo tolerirati. Bilo je tada nade da će to stanje proći. Ali, nije prošlo, sve nam je teže podnositi njezine mušice jer je sada odrasla i trebala bi se malo zrelije ponašati”, piše gospođa Elizabeta.
Samo prigovara
“Kako godine idu, ona je sve nezadovoljnija. Prigovara za sve, od jela koje stavim na stol kad dođe s posla, do prljavog veša. Suprug je stariji od mene i više ne čuje dobro pa glasnije priča, urla na njega. Utiša mu i televizor, a onda on ne čuje i umjesto da nešto kaže njoj, on se žali meni. Na kraju više ne znam tko me više izluđuje, ona ili on, koji je sada u penziji i stalno doma”, jada se nadalje.
“Mislim da naša kći u sebi želi otići od nas, ali ne želi plaćati podstanarstvo, radije potroši na preskupu kozmetiku i torbice, a voli i putovati. No, ne zna najbolje s novcem, na primjer kupi si unaprijed neku jeftinu avionsku kartu, pa kad za nekoliko mjeseci treba ići na taj put, ona više nema za smještaj i sve što treba plaćati na destinaciji. Već sam joj nekoliko puta tako ja dala svoj novac, da gospođica ipak ode”, doznajemo.
Kako joj reći?
Ona i suprug je, piše na kraju, nemaju srca izbaciti iz kuće iako duboko u sebi znaju da bi joj to samo koristilo. “Nama je nezamislivo reći joj da si izvoli iznajmiti stan. Ne želimo joj se doživotno zamjeriti, a bojimo se da će joj u ovoj bezbrižnosti proći godine i da će poslije žaliti što je tu gdje je, što stoji na mjestu, bez ušteđevine”, napisala nam je gospođa Elizabeta.
“U svakom slučaju mislim da bi za nju bilo bolje da ode svojim putem, makar bio i teži, bila bi ispunjenija. Nezahvalno je uspoređivati se, ali ja sam u njezinim godinama već imala muža, nju, posao, kredit. Da li bih je ipak trebala potaknuti da ode od kuće, uz napomenu neka nam dolazi u posjetu kad god poželi?”, pita se ova majka.
Što biste joj savjetovali? Imate li i vi slično iskustvo, osobno ili u okolini?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
