Povjerljivo
Ivan (76): ‘Dojadili su mi i televizija i mobitel i život bez moje djece’
Zima je razdoblje kad nam se naši umirovljeni čitatelji češće nego inače žale na samoću. I dok ljeti borave na otvorenom gdje pronalaze raznorazne zanimacije, zima zna biti duga i osobito za samce, teška. Tako nam gospodin Ivan priznaje da je već potpuno klonuo od dosade, nekretanja i samoće.
Od svoje 26. godine života, gospodin Ivan (76) iz Gorskog kotara živio je u Njemačkoj, sve do umirovljenja prije desetak godina. “Tu smo supruga i ja za života gradili kuću, nadajući se da ćemo u mirovini u njoj uživati. I doista smo sretno dočekali povratak u moj rodni kraj, ali je ona četiri godine kasnije umrla. Sada sam tu ostao sam, sin i moji dragi unuci su u Njemačkoj”, govori nam.
Već je pomišljao vratiti se u Njemačku preko zime, ne bi li malo bio sa svojima, no nema više gdje biti. “Tamo nemam više ništa, a djeci se u stan ne želim uvaljivati. Žive užurbano i stalno su nervozni, ne bi ni oni sa mnom, niti bi ja s njima dugo izdržao”, kaže kroz kiseli smiješak.
Život kao da se ponekad ruga
“Tako vam je to, cijeli život stvaraš nešto u domovini, lovi te nostalgija, čekaš povratak, a onda shvatiš da si tu u starosti sam i počne te vuči tamo gdje je ostala obitelj – djeca, unuci. A njima ne pada na pamet vratiti se, čak ne žele tu na selu provoditi godišnje odmore. Radije si plate more, ili otputuju negdje. Onda se dogodi da te i tu lovi nostalgija, sada pak za njima. Život kao da nam se ponekad ruga”, raspričao se gospodin Ivan.
Ova mu je zima, kaže potom, baš teška. “Sam sam k’o pustinjak u ovoj velikoj kući, dojadila mi je već i televizija, i mobitel, i sjedenje kraj prozora gledajući na ovu pustu ulicu gdje rijetko netko i prođe. Van idem samo kratko, hladno je, imali smo i snijega i još ga bude, vjerujem.”
“Po selu ne idem, samo povremeno kod jednog susjeda. Četrdeset godina sam živio vani i nemam bliskih prijatelja kojima mogu banuti na vrata. Nekoliko znanaca je već i umrlo, jedan s kojim sam si bio dobar je u staračkom domu u Rijeci”, pripovijeda nam.
Više ne ide u gostionicu
Nekada se društvo okupljalo u gostionici, sada rijetke sjedne na espreso, samo kad ide u trgovinu. “Sjednem ujutro na kavu, a i to možda jednom, najviše dvaput tjedno. Trgovina mi nije blizu, a iako vozim, ne idem često u mjesto. Prije smo se nas nekoliko iz sela nalazili uz gemište, sada pijem lijekove za srce i odrekao sam se alkohola, a niti bih imao s kim ići”, kaže.
Kaže nam na kraju srdačnog razgovora da samo čeka proljeće. “E onda vam živnem, stalno si nađem nekog posla oko kuće. Imam i veliki voćnjak, i sasvim mali povrtnjak, ali i puno vrta za kositi. Mogu vam reći i da sam nastavio njegovati i ruže o kojima je prije brinula supruga.”
“Strastveni sam gljivar pa sam stalno u potrazi za gljivama, a berem i ljekovito bilje, pa to sušim za začine i čaj. Uvijek treba i nešto popraviti na kući, ne može mi biti dosadno. Ali evo, zima je pogotovo za samca ubitačna, baš vidim da sam fizički i psihički pao. No, dok je meni još snage u rukama i nogama, ima i nade da će me proljeće i vedriji dani pokrenuti”, zaključio je naš razgovor gospodin Ivan.
A vi, kako ispunjavate ove hladne zimske dane?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!