Danijel (56): ‘Kad smo htjeli djecu, nismo uspjeli. Moja žena i danas plače’

“Eva i ja upoznali smo se kad je ona imala 34 godine i nesretan brak iza sebe, a ja sam imao godinu manje i živio sam solo. Oboje smo jedinci i oboje smo naslijedili stan. Govorim to zato što smo u ranim tridesetima već bili materijalno dobro zbrinuti, k tome sam ja uselio kod nje, a moj stan smo iznajmili. Slagali smo se, imali dobre poslove, činilo se da ćemo živjeti bajku”, govori nam Danijel (56).

Dobro su se, kaže, slagali i s nekoliko parova s kojima su izlazili i družili se u stanu, a dosta su i putovali. “Nekoliko godina uživali smo u karijernom usponu, ljubavi, putovanjima, izlascima u restorane i svaki vikend bi bili s prijateljima. Imao sam i službeni automobil od 0 – 24, a budući da smo Eva i ja iz istoga grada, čas bi nam jedni, a čas drugi roditelji nešto fino skuhali i donijeli. Nismo bili ni svjesni koliko smo privilegirani na sto načina”, kaže nam.

Neumoljiv biološki sat

No, nakon nekoliko godina počeli su uviđati da im sve glasnije otkucava biološki sat. “Svi oko nas kao da su odjednom dobili djecu, a kad smo se mi na to odlučili, nije išlo. U početku, kad je Eva imala 37 godina, to nas nije zabrinjavalo, ali nakon trećeg pokušaja umjetne oplodnje, počeli smo uviđati da možda nećemo uspjeti. Eva je tonula”, ispričao nam je iskreno Danijel.

Kad je Evina najbolja prijateljica dobila dijete, u njoj se, kaže naš sugovornik, nešto prelomilo što im je potpuno poremetilo živote. “Postala je zajedljiva, plačljiva, da bi to preraslo u nekakvu utučenost na rubu depresije. Da je nisam volio, maknuo bih se bio iz tog čemera i jada, jer se ona mjesecima nije izvukla iz tog oblaka potonuća, imala je živčane slomove kad bih joj rekao da ću biti sretan ako ostanemo samo ona i ja”, kaže.

Pritisak su joj, napominje, radili i roditelji, koji su silno željeli postati baka i djed. “Imali su samo Evu i mogu vam reći da mojoj nevjenčanoj supruzi njezina majka život tih godina nije činila lakšim, barem ne u psihičkom smislu i kao nekakva moralna podrška. Znala joj je reći, preda mnom: Jooj, Eva, pa kaj budete životarili bez djece? Kaj ja nebum imala unuke? Pogle kak je susjedi Emici lijepo kad gura kolica po kvartu”, kaže nam naš sugovornik.

Jedva se iščupali iz očaja

Sve su, kaže, zajedno prošli i kad su se jednom pomirili da neće imati djecu, vratili svoj brak u normalu. “Ah, moram reći da nas je to što nemamo djece ipak pratilo i prati nas i dalje i zauvijek će, na ovaj ili onaj način. Primjerice, kad su prijateljima djeca bila mala, otuđili smo se jer više nisu imali vremena za druženja i to nas je uvijek podsjećalo na to da smo, kako smo vjerovali, podbacili”, kaže nam.

“Jednom smo prilikom zbog krivog pitanja ostali i bez jako dobrih prijatelja. Radili smo veliki party u svom stanu i pozvali veći broj ljudi, spojili smo deset godina veze i Evin rođendan. Znajući da će zabava potrajati do dugo u noć, pitali smo ih mogu li djecu ostaviti nekome na čuvanje i doći sami. Više nam se nikad nisu javili. Preboljeli smo i to”, priznaje nam.

Kako kaže, godinama su im pitanja o djeci i sažaljivi pogledi teško padali, ali onda su tu bol i nelagodu nekako otpustili i krenuli normalnije živjeti.

Pomažemo starim roditeljima, a tko će nama?

“Ipak, i dan danas nas nešto ili netko podsjeti na to da nas život nije nagradio roditeljstvom. Eva mi zna reći da svi oko nas imaju nekog, a mi vječito sami. Iako rijetko, ona zbog toga i danas zaplače. Roditelji su nam stari i svako im malo uskačemo pomoći oko nečeg. U glavi nam se često mota misao, a tko će brinuti o nama u starosti?”

“A onda se sjetimo da ima puno nesretnih i razorenih obitelji i da je na kraju kako onaj gore odluči, pa prekinemo s crnim mislima. Postoji starački dom, postoje njegovateljice u kući, ili kako glasi ona rečenica iz Petrice Kerempuha: Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo”, rekao je naš iskreni sugovornik kojemu posebno zahvaljujemo što je skupio hrabrosti i snage povjeriti nam jedan vrlo intimni dio života.