Cijeli život smo radili za vikendicu, u penziji je ne možemo održavati

Gospodin Gordan raspričao se naširoko o svojim životnim prilikama. Kako kaže, za “male novce” otkupili su još u mladim danima stan koji je njegov punac dobio od firme, a onda su krenuli graditi kućicu na moru. “Tada je plac bio još jeftin, vi ste ga u Dalmaciji mogli kupiti za 8.000 maraka. Najprije smo postavili kontejner u kojem smo imali kuhinju i krevet i tako smo ljetovali nekoliko godina.”

“Kad su došla djeca, bilo je teže odvajati iz plaća za gradnju i digli smo kredit da sve skupa ubrzamo i da možemo tamo ljetovati s klincima, odnosno poslati i naše roditelje da dolje budu s njima”, otkriva nam gospodin Gordan.

Plaćali su, kaže, skoro do penzije. “Dok imate kredit i školujete djecu, još ako hoćete malo uživati s njima pa odlazite i na kakve izlete ili čak putovanja, s prosječnom plaćom kakve su naše u prosvjeti, teško ćete imati veliku ušteđevinu za mirovinu. A penzije znamo kakve su, ja nemam ni 700 eura”, rekao je.

Nekoliko tisuća eura za višu silu

Ono malo što su stavili na stranu obećali su si da neće dirati, to im je za “ne daj Bože”. “Ne zna čovjek što može doći, bolest, hitni popravci, kći je pred vjenčanjem. Par tisuća eura čovjek mora imati sa strane, toga smo svjesni. Stan u kojem živimo smo održavali, ali vikendicu smo malo zanemarili. Čak smo počeli razmišljati o tome da je dio ljeta iznajmljujemo, pomogli bi si tako financijski, ali postoji problem”, napominje.

Potom je objasnio da oni nisu u mogućnosti dizati veći kredit ili se upustiti u investicije s mirovinama. “Nama na kraju mjeseca premalo ostane od penzija, bojimo se troškova ako uđemo u renoviranje makar osnovnog. Nakon trideset godina trebalo bi promijeniti stolariju, ulazna vrata, razbiti cijelu kupaonicu, zamijeniti bojlere, osvježiti kuhinju. Ovako neće ići zauvijek”, govori.

Zeta ne zanima njihova vikendica

Na pitanje mogu li pomoći i djeca, gospodin Gordan kaže da je to nemoguća misija. “Mlađa kći je tek lani s dečkom kupila stan, na kredit. Starija ima troje djece, ona nema veliku plaću, a zeta naša vikendica ni najmanje ne zanima. Tako da ćemo morati sami smisliti što ćemo i kako, da barem uložimo toliko da možemo uopće i početi iznajmljivati. Odahnuli bi s dodatnim prihodom”, govore nam.

“Kad bi samo uspjeli obojiti zidove, malo obnoviti namještaj i zamijeniti bojler, uz novo plinsko kuhalo, možda bi i mogli početi. No, kad navedeno zbrojimo, to u penziji nije mali novac. Eh, svi misle da smo bogati, imamo dvije nekretnine u vlasništvu. A vidite nas kako pretačemo iz šupljeg u prazno, baš jadno”, rekao je ne baš optimistično gospodin Gordan.