Danas umirovljenik, gospodin Josip ukazuje nam na to da je za života ulagao u obrazovanje i radio u više država. “Imam visoko obrazovanje i ponosno nosim dvije najviše znanstveno – obrazovne titule, odnosno imam dva zvanja. U mirovinu sam otišao s punih 60 godina, još po starom hrvatskom zakonu”, piše nam u uvodu.
Najveći dio staža ostvario je u bivšoj Jugoslaviji. “Golemu većinu staža ostvario sam u bivšoj zajedničkoj državi, a iz Hrvatske u kojoj živim dobijem samo simbolično, dakle više dobijem od drugih država u kojima sam radio”, objašnjava.
Potom je rekao da je nakon umirovljenja nastavio raditi u inozemstvu. “Radio sam i stekao preko 46 godina radnog staža. To mi je priznato naknadnim rješenjem. Sada moram napomenuti da moja supruga nema nikakvu mirovinu, niti bilo kakva druga primanja”, piše nam i evidentno je da je supruga to pravo izgubila kad se njemu povećala mirovina.
Cenzus u svom slučaju smatra nepravednim
Supruga je po svoj prilici bila domaćica i nije se za života formalno zaposlila. Ima 83 godine i to što nema pravo na nacionalnu mirovinu gospodina Josipa ljuti.
“Sve je to zbog propisanog cenzusa – moja mirovina koja iznosi 751 euro je ‘prevelika’ da bi ona nešto primala. K tome, prevelika je i da bi ostvarili barem neko drugo pravo, kao što je pravo na jednokratni dodatak zbog pandemije bolesti COVID-19, energetski dodaci, pomoć zbog inflacije”, požalio se smatrajući da su to za dvoje ljudi mala primanja.
“Živimo skromno, u braku smo već 62 godine. Nismo sirotinja, ali pitam se vide li vladajući ovu nepravdu zakonodavstva prema srednjoj kategoriji umirovljenika? I, dokle tako – pitamo se mi i drugi slični nama?!” napisao je na kraju pisma gospodin Josip i potpisao se kao “Sretnici”. Znakovito, pod navodnim znakovima.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
