Žana (65): ‘Drugi imaju, ja nemam. To je nepravedno. Gdje griješim?’

“Čitam vaše priče o životu umirovljenika i duboko sam suočena sa realnošču koja me čeka. Naime, za nepunih 2 mjeseca odlazim u mirovinu, i to sa punih 65 godina. I naravno, socijalom od mirovine”, požalila se na nagli pad primanja koji se približava.

“Iako sam u braku pa su u kućanstvu dva primanja, s tim da je suprug u mirovini već dvije godine”, piše nam nadalje, “mi se već nekoliko godina odričemo nekih stvari koje su nam prije bile normalne i veselile nas. Odlasci na izlete, putovanja na neka nova mjesta, možda poneki ručak u restoranu, kazalište, muzeji, sve nam je to postalo luksuz na koji sve manje pomišljamo”, otkrila nam je gospođa Žana svoje (ne)prilike.

O garderobi, naglašava, više gotovo uopće ne razmišlja, niti je spominje. “Nismo rastrošni, ali imali smo neki standard koji se sustavno urušava već godinama. I ja, poput žene koja vam je napisala da i u mirovini želi lijepe stvari, želim kvalitetne cipele. Priuštiti si ih mogu jedino i isključivo na rate. No, kad odem u mirovinu neće biti ni toga, jer tko će s penzijom podmirivati i taj račun?!” piše razočarano.

Gdje je nastao toliki jaz?

Gleda oko sebe, piše nam, neke prijatelje i znance i vidi da imaju. “Nisam ljubomorna na njih, no pitam se u kojem je trenutku nastao toliki jaz i gdje smo mi pogriješili. Možda se dogodio zato što smo uvijek davali ne očekujući ništa, a sad se pitam hoću li imati viška koji euro za barem skromne poklone ispod bora”, povjerava nam svoju strepnju koju pojačava skori dolazak mirovine, kad primanja toliko nepravedno padnu da se, malo po malo, gubi dostojanstvo.

“Kako će tek biti dalje, kad jednom odem u mirovinu, bolje da ni ne razmišljam. Znam samo da bi bilo najbolje da nastavim raditi u mirovini i to dok god me zdravlje bude služilo. Ne želim pasti svojoj djeci na teret, to mi je najvažnije, a o svemu što mene osobno raduje, sanjati ću”, realnost je koju na početku Nove godine očekuje naša čitateljica Žana.