Potpuno nepokretna 87-godišnja majka gospodina, kojeg ćemo za potrebe teme nazvati Patrik (59), treba cjelodnevnu skrb. Kako svjedoči naš čitatelj, mirovina joj je toliko mala da s njom kao samac ne može ni preživjeti, a kamoli pomišljati na starački dom ili cjelodnevnu njegu. Stoga je on predao zahtjev za status njegovatelja, no čeka već mjesecima, a odgovora iz nadležnih institucija – nema.
Tako gospodin Patrik svjedoči: ”Moja majka imala je moždani udar 2016. godine. Od tada je potpuno nepokretna, a mirovina joj iznosi svega 120 eura, te na pokojnog tatu dobije 40 eura obiteljske mirovine, to je svega 160 eura. Već sedam godina brinem o njoj, a ove godine u veljači predao sam zahtjev za status njegovatelja. Čekao sam gotovo pet mjeseci da bi mi poslali obavijest da im treba svježija dokumentacija budući da je zadnja bila stara tri godine”, požalio nam se gospodin Patrik.
Zatim se, objašnjava, zaputio u jednu zagrebačku bolnicu u Zagrebu gdje je majku pokušao naručiti na preglede, i doživio hladan tuš. “Naručili su je tek za godinu dana i što sam mogao drugo nego odvesti je privatnu polikliniku da barem obavi neurologa. Nakon toga poslao sam ponovo nalaze. Odgovora do danas nema. Mama ima 87 godina, pa zar čekaju da umre?”, nezadovoljan je brzinom rješavanja ovakvih teških slučajeva gospodin Patrik.
Valentin (75): Nemamo za privatnu operaciju, čekat ćemo
Gospodin Valentin piše nam da živi na selu te da on i supruga sve slabije vide te su se, da bi prije došli na red, naručili privatno kod okuliste. “Prvi okulista nam je udaljen 50 kilometara, dakle ukupno 100 kilometara tamo i natrag. Takve su nam stvari problem na selu, jer treba platiti gorivo i uzeti si više od pola dana. Odvezli smo se i na pregledu je specijalist odmah utvrdio da oboje imamo mrenu, i to poodmaklu”, otkriva nam.
U bolnici su, piše nadalje, termin za operaciju dobili tek idućeg ljeta. “Gledao sam i privatno, jer mi se čini dugo toliko čekati. Samo pregled košta preko sto eura. Cijene operacije se penju do 2.800 eura, ovisno što vam procijene da je najbolje za vas. To bi za mene i suprugu bilo i preko pet tisuća, ako nam preporuče tu skuplju. Ona ima malu penziju, ja imam nešto bolju, preko 700 eura.”
“S naših 1.000 eura mjesečno, vjerujte, trebali bi štedjeti godinama za to. Računajte da nam jednu penziju pojedu samo drva i stalno nešto, nije lako uštedjeti toliku svotu. Umirovljeniku danas za bilo što tog tipa treba kredit. Mislim da su mnogi prisiljeni živjeti sa zdravstvenim boljkama, čekaju svoj red koliko treba po cijenu daljnjeg urušavanja zdravlja. Tako ćemo i mi, čekati, srećom je to nešto što nije toliko kritično za napraviti odmah. Ali sam razočaran što ne možemo u normalnom roku dobiti uslugu sada kad je jednom zbilja trebamo”, napisao je gospodin Valentin.
A kakva su vaša iskustva sa zdravstvenim sustavom i listama čekanja?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
