Povjerljivo
Splitska profesorica: ‘Kakva me mirovina čeka kad ne mogu naći stalan posao?’
Naša čitateljica Dolores je profesorica hrvatskog i talijanskog jezika iz Splita koja ima znanje pet stranih jezika. Svjedoči koliko joj je teško pronaći posao na neodređeno u njezinoj struci – 17 godina radila je po zamjenama i na nepunu satnicu za vrlo malu plaću. Brine je kakva će joj biti mirovina, a trebala bi raditi još najmanje 24 godine.
Posla ima, ali u određenim strukama, prema riječima splitske profesorice koja nam se obratila pismom, postoji suficit. Ma koliko se trudila i slala zamolbe, nema uspjeha u pronalaženju adekvatnog radnog mjesta. Kako objašnjava, na zamjenama je pokazala dobre rezultate pa su njezini učenici osvajali nagrade na županijskim i državnim natjecanjima.
Kad čita koliko su male mirovine, čak i ljudima koji su odradili puni staž na dobrim radnima mjestima, duboko se zabrine za svoju budućnost i osobito mirovinu.
“Profesorica sam hrvatskog i talijanskog jezika. Diplomirala sam 2006. godine i imala sam sreću pa sam dugo radila na dužim zamjenama. Unatoč obećanjima, nikad me nisu primili za stalno. Na kraju je još ukinuta i prednost pri zapošljavanju na neodređeno za profesore poput mene koji imaju položen stručni ispit”, objašnjava nam ova splitska profesorica.
“Nakon duge potrage za poslom, počela sam raditi u jednoj privatnoj srednjoj školi s pravom javnosti, gdje mi je plaća tada bila svega 3.250 kuna (431 euro), jer mi je nedostajao jedan sat do pune satnice. Bila sam očajna jer sam nakon rada u školi doslovno trčala na poduke. Bila sam izgubljena, frustrirana i ljuta. Kad mi je sve dozlogrdilo otišla sam u Belgiju, no tamo me u radu prekinula pandemija bolesti COVID-19. Ipak, u to sam vrijeme savladala nizozemski jezik”, piše nadalje.
Više se i ne sjeća, tumači nam, koliko je zamolbi za posao i e-mailova poslala. “Da ne spominjem da mi je učenica, kojoj sam bila mentorica, bila prva na županijskom natjecanju i deseta na državnom. Ovo pišem u pauzi od poduka, bez mogućnosti ostvarenja prava na božićnicu.”
“Ne pomaže ni to što govorim pet stranih jezika. I dalje se pitam hoću li u preostalih 24 godine, koliko mi preostaje do mirovine, dobiti stalan posao u struci, ili ću ovako morati do penzije.”
“Ne znam što se ili tko se gleda, ali nažalost, znam da nisam jedina. Često maštam i noću sanjam da više ne moram na Zavod za zapošljavanje jer mi je od toga muka, no to je već zasebna priča. Ne želim da moje pismo bude anonimno, ovo nije ni apel u pomoć, već ako netko traži zaposlenika koji zna i hoće raditi, koji sanja i može, tu sam, željna posla u struci”, napisala je profesorica Dolores.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!