‘Otjerali smo zeta, sad su podstanari s njegovom mamom’

Naša čitateljica Marija i njezin suprug žive sami u kući, negdje, kaže nam ona, imaju unuku od 5 godina i unuka od godinu i pol, ali ih još nikad u životu nisu vidjeli. “Ta djeca valjda uopće ne znaju da imaju baku i djeda. Naša nam ih kći ne želi dovesti, a jednako tako ni ona nas ne želi vidjeti. Sve je počelo još kad je započela vezu s današnjim suprugom”, povjerava nam svoju tešku sudbinu gospođa Marija.

Najprije su, opisala nam je, živjeli s njima u kući. “Sve su imali, ali on je s vremenom počeo sve otvorenije pokazivati svoje pravo lice i malo po malo uspio je našu kćer uvjeriti čak i u to da je mi, njezini roditelji, uopće ne volimo. Manipulirao je s njom kao s lutkom”, objašnjava nam naša utučena čitateljica.

Njihova kći je svom suprugu, svjedoči nadalje gospođa Marija, sve slijepo vjerovala, ne dovodivši njegove tvrdnje i konstatacije u pitanje. “S vremenom je ona usvojila isti obrazac ponašanja kakav je imao i on. Bio je drzak i bezobrazan. Došlo je do toga da se počeo ponašat kao da mi živimo u njegovoj kući, a ne on u našoj. Samo je njegova mama bila dobra. Pravi mamin sin”, otkriva nam.

Kako objašnjava, ona i suprug više nisu mogli izdržati bezobrazluk u svojoj kući. “Zbog ružnog ponašanja i potpunog nepoštivanja rekli smo im da on više ne može živjeti kod nas. Kćeri smo rekli da je ovo i njezina kuća te da će joj vrata uvijek biti otvorena. Međutim, ona je otišla s njim i više nikad nije došla”, povjerava nam gospođa Marija.

“Ona svoje roditelje više ne želi ni čuti ni vidjeti. Sa svekrvom si je super, ona sada živi s njima u podstanarstvu. Što bi vi napravili da ste na našem mjestu?” pita za savjet gospođa Marija uzdiše za kćerkom, a osobito za svojih dvoje unučadi koje još nije upoznala.

Što učiniti?

Ovo je samo jedna priča koja negira uvriježeni stereotip da se snahe i svekrve ne slažu, a da zetovi i punice imaju odnos pun ljubavi i razumijevanja. Iako situaciju u kojoj se našla gospođa Marija, vjerojatno, nije lako brzo popraviti, što se prije krene u oporavak odnosa, to će krajnja šteta po obitelj biti manja.

No od kuda krenuti? Naša bi čitateljica prvenstveno trebala uspostaviti otvorenu i iskrenu komunikaciju s kćeri. Možda je pismena poruka dobar početak. Pri tome bi se trebalo izbjeći traženje krivca, dok bi fokus trebao biti na brizi i ljubavi koju osjeća prema kćeri i unucima.

Uz to, valjalo bi razmisliti o osjećajima druge strane, o kćerkinim emocionalnim ozljedama, brigama i strahovima zbog kojih se udaljila. Kada razumijemo druge, s njima lakše popravljamo odnose. Nije zgorega ni potražiti pomoć terapeuta. Pri svemu tomu, nekad je potrebno i vrijeme za smirivanje i analizu osjećaja. No ovom slučaju, prošlo je sasvim dovoljno vremena.

I, dakako, iskrena introspekcija je ključ zacjeljenja odnosa. Ma koliko druga strana bila kriva, za sukob je potrebno dvoje. Svatko bi trebao razmisliti o vlastitim postupcima i ponašanju. Ponekad je važno prepoznati vlastitu ulogu u sukobima i biti spreman na promjene.