Mirna (84): ‘Ne želim na operaciju kuka, bojim se troškova’

Gospođa Mirna (84) živi asketski i vrlo povučeno, i kako nam priča, moli se da nikada neće morati iz stana koji je otplatila kao samohrana majka. Otkako joj je od naglo uznapredovalog raka umrla kći, ona živi od uspomena i ništa je više ne veseli, a boljke, nabraja nam, s godinama se samo nižu.

“Prvo mi ujutro treba da uopće pokrenem noge, doktorica me tjera da odem operirati kuk, ali ja čekam do zadnjeg, možda se na to nikad neću ni odlučiti. Alergičarka sam i bojim se uspavljivanja i lijekova, bojim se i oporavka jer nemam nikoga tko bi bio sa mnom nekoliko dana ili me barem stalno obilazio. Nemam ni za taksi do Mirogoja, kamoli za ići na preglede”, povjerava nam ova 84-godišnja umirovljenica sa zagrebačkih Srednjaka.

Zbog jake alergije se, kaže, rano umirovila, već oko pedesete godine života. “Zato mi je i jako mala penzija, ni 2.200 kuna (290 eura). Najprije platim režije, onda sve ostalo. Ovaj mjesec sam jela osnovno, jer sam susjedu dala 40 eura da mi popravi vodokotlić i očisti sve sifone jer mi je voda još jedva prolazila kroz njih. Tako mi svaki mjesec dođe nešto ekstra, pa ja vam imam još staru mašinu i odvod, vodu mi pušta u kadu. Onda mi je kada sva crna, a ja je ribati više ne mogu”, povjerava nam.

Boji se svakog troška

Strah gospođe Mirne od popratnih troškova koji idu uz operaciju, unatoč tome što je besplatna, tužna je stvarnost siromašnijih umirovljenika koji su još i samci. “Trebam prijevoz, trebam poslije nekoga da mi počisti i skuha, treba to sve platiti. Što ako budem trebala pelene, vitamine, pomagala, a ne bude mi sve besplatno? Što ako mi budu trebali lijekovi koji se plaćaju? Mene to toliko brine, da radije ne idem nigdje, pa što bude sa mnom. I jedna mlađa susjeda mi je rekla da odem zamijeniti kuk i da će mi ona koji put doći pomoći, ali ona ima muža i dijete i ja se na to ne mogu osloniti. Nećaci kojima ću ostaviti imovinu ne žive blizu i ne dolaze često”, kaže umirovljenica Mirna.

Na pitanje zašto ne ode kod njih dok je na oporavku, ili ne proda stan pa ode u starački dom, gospođa Mirna odgovara da si nisu tako dobri da bi im smetala, ne želi ona to. “Moj kraj se bliži, nisam prava otkako mi je umrla kći jedinica. Nemam volje za životom, ni za ljudima, ni za zdravljem. Pijem lijekove za smirenje, trujem se. Šećerašica sam, k tome evo pogledajte me, jedva hodam. Spustim se liftom u ljekarnu koja mi je srećom u zgradi, i idem do trgovine koja je u susjednoj zgradi. To je to od mene, sav moj svijet. Susjeda mi ponekad donese srdele i salatu s placa, tako se snalazim”, otkriva.

Okružila se uspomenama

Ne želi, odgovara na pitanje, rasprodati imovinu i riješiti si brige oko financija: “Ne želim sada u bescjenje dati sve što sam s kćerkom stekla. Tu su moje uspomene na nju, tu me sve na nju podsjeća, ovo je moj dom, ne idem nigdje i nadam se da neću ni morati”, govori nam dok je nagovaramo da pronađe neko rješenje za sebe dok je još iole mobilna.

Ipak, priznaje, razmišlja podnijeti zahtjev za ostvarivanje prava na gerontodomaćicu, nada se da će joj je odobriti. “Samo da mi dođe malo pomoći pospremiti i donese mi nužno, pa da ja ostanem u svom stanu još malo, daj Bože”, rekla je gospođa Mirna na rastanku.