Majku nikad nisam zanimala, a sada želi da brinem o njoj. Što napraviti?

Psihologinji The Guardiana anonimna je čitateljica objasnila svoj slučaj s problematičnom 60-godišnjom majkom u nadi da će joj njezini stručni savjet pomoći ne bi li donijela ispravnu odluku bez groznog osjećaja krivnje.

“Moja 60-godišnja majka cijeli je život patila od depresije, što je snažno utjecalo na našu obitelj. Otkako su joj roditelji umrli od bolesti COVID-19, u najgorem je stanju ikad. Ne jede, ima napadaje panike, stalno plače, mrzi ljude, pokušava nas sve okrenuti jedne protiv drugih i ima česte napade bijesa. Na sve to odbija bilo kakvu pomoć, neće uzimati lijekove niti tražiti psihoterapiju”, opisuje zabrinuta kći.

Dodaje da je već sasvim iscrpljena od nje. “Strah me pogledati na mobitel tko me zove, stalno se bojim da je ona, jer me svaki put dotuče. Tata razmišlja o odlasku od nje, a ako to učini, bojim se što će biti s njom. Moji su se roditelji ne tako davno povukli živjeti na selo, tri sata vožnje od mene”, objasnila je.

Nezainteresirana i distancirana majka

“Moja baka, a njezina majka, također je bila u depresiji i jedva je izlazila iz kuće nakon svoje 65. godine, i tako sve dok nije umrla u 90. godini. Postala je ovisna o mojoj majci i to je na majci ostavilo traga – zapravo je punih 25 godina bila njezina njegovateljica. Mama sada ide istim putem kao baka i čini mi se da očekuje isti tretman od mene. Ali ja ne želim da se povijest ponovi. Napokon sam u svojoj 34. godini posložila svoj život, što se tiče posla, stana, prijateljstva i ljubavi. Osjećam da sam tek sada počela živjeti”, napisala je.

“Moj obiteljski život tijekom odrastanja bio je disfunkcionalan. Moja majka bila je potpuno nezainteresirana i distancirana, a ja sam se osjećala silno usamljeno. Dugo sam išla na terapije i spašavala svoje mentalno zdravlje, dala sam sve od sebe da dođem do zdrave točke na kojoj sam sada. Bilo je teško postići to, a sada mi se čini kao da mamini problemi opet ugrožavaju moje psihičko stanje. Osjećam se krivom ako držim distancu i mislim da ona to zna, zato i igra na tu kartu. Što mi je činiti?” pita ova zabrinuta žena.

“Prema drugima se odnosi kako se odnosi prema sebi”

“Ponekad želimo da drugi ljudi donesu iste odluke kakve smo i mi donijeli u danoj situaciji. Time želimo ojačati ideju da su naši izbori bili ispravni, kako bismo se u vezi toga osjećali bolje. Zato se vaša majka uvjerila da joj morate pomoći na isti način”, odgovara psihologinja Phillippa Perry.

“Pretpostavljam da se ona prema drugima vjerojatno odnosi onako kako se odnosi prema sebi; želi da se drugi osjećaju jednako loše kao što se ona uvijek osjeća. S druge strane, kažete da ne želi potražiti pomoć. Kao da nema volje ni pokušati. Sigurna sam da ste joj rekli što je vama značila i donijela psihoterapija i da ste joj objasnili koliko bi to moglo značiti njoj. Sigurno ste joj rekli i da bi si time mogla poboljšati život i uživati ​​u svojoj mirovini i neovisnosti. No, ovdje bi se u njoj mogla kriti jedna zamka – ona može podsvjesno misliti da bi, ako si dopusti uživati u životu, na neki način mogla biti nelojalna prema svojoj majci i njenom izboru.”

Rješenje nije u odricanju od vlastitog života

“Uvjerila se da bi vi trebali biti jednako bezuvjetno ‘vjerni’ njoj, kao što je ona bila vjerna svojoj majci. Zasigurno je od smrti roditelja posebno uznemirena jer tuguje i nedostaje joj osjećaj svrhe koji joj je pružala briga o njima”, navodi psihologinja pa nastavlja:

“No, čak i da se vi odreknete svog života kako bi brinuli za nju, znajte da joj time ne biste pomogli. Umjesto toga, spriječili biste je u tome da si sama pomogne i još bi vas povukla za sobom. Zamislite to ovako: da, ona se utapa, ali ako skočite da je spasite, i vi ćete se utopiti.”

Nezavidna situacija

“Nalazite se u nezavidnoj poziciji da morate birati između krivnje i zamjeranja odnosno ogorčenosti. Mnogi ljudi u vašoj situaciji radije osjećaju ogorčenost i zamjeranje jer ne mogu tolerirati unutarnji nemir izazvan osjećajem krivnje. Također se bore s nelagodom nakon što druga osoba pokaže vidno razočaranje zbog njihovih odluka.”

“Pokušavam vas uvjeriti da ipak izaberete krivnju kao manje od dva zla. Potrebna je hrabrost da se to osjeti, jer je bolno. Ali, ako ne prođete kroz bol krivnje, vaš ugodan život za koji ste se toliko trudili, bit će ugrožen. Da ste odlučili spasiti svoju majku na način kako ona želi, kao prvo vi ne biste bili na putu na kojem želite biti, a drugo, vaše zamjeranje roditeljima zbog toga bilo bi gore od krivnje koju sada osjećate. Kako biste nastavili poboljšavati vlastito mentalno zdravlje i dugoročno održali emocionalno blagostanje, potrebno je kratkoročno izdržati izazovnu emociju krivnje”, kaže Perry.

Doživljavajte emocije fizički

“Budući da je to neizbježno, vježbajte prihvaćanje osjećaja krivnje bez trenutne reakcije. Krivnja se može doživjeti kao fizička nelagoda. Upoznajte se s njezinom fizičkom manifestacijom. Sve emocije doživljavajte fizički i tako ih tumačite, smišljajte im imena. To može biti napetost u mišićima, osjećaj grčenja u želucu, uzburkanost u utrobi, užurbane misli, otežano disanje. Što više tjelesnih pokazatelja krivnje prigrlite, to ćete biti manje biti skloni bojati ih se i izbjegavati ih. Odvojite trenutak da odredite gdje u tijelu doživljavate te osjete. Promatrajte ih i ispušite ih. Imate kapacitet podnijeti ovu emociju!”

“Morate postaviti granice – ne kroz ljutnju, već kroz ljubaznost i s ljubavlju. Ograničite te telefonske pozive kako ne biste dane provodili u strahu. Možete joj dati broj telefonske linije za psihološku pomoć građanima, i toplo vam savjetujem da blokirate njezin broj u onim razdobljima kad ste joj rekli da nećete biti dostupni, tako da se možete opustiti.”

“Ako mislite da je vaša majka u neposrednoj opasnosti uslijed koje ne želi potražiti pomoć, možete o tom problem upozoriti njezinog liječnika opće prakse koji će znati kako postupati ako bude potrebe”, zaključuje psihologinja Phillippa Perry.