Lili (60): Mjesečno mi ostane 80 eura za hranu, što mogu jesti na Božić?

Gospođa Lili napisala nam je tužno pismo u kojem otkriva da očajnički vapi za 13. mirovinom odnosno božićnicom. “Rado bih je rasporedila za kupnju drva. Imam 340 eura mirovine i nemam za osnovne životne potrebe. Ove godine ću sa svojom mirovinom biti bez grijanja, a o onome što će biti na mom blagdanskom stolu da i ne govorim.”

“O higijenskim potrepštinama i ne mislim, jer nemam s čime. Kad pokrijem režije ostane mi jedva 80 eura za svu moju prehranu. Sramotno. Imam 60 godina i radila sam kao njegovateljica. Pitam našu Vladu da mi odgovore kako da još pet godina preživim s 340 eura i dijabetesom? Tek tada ću imati pravo na dio obiteljske mirovine na pokojnog supruga”, opisala je svoju tešku situaciju gospođa Lili.

Jelka: Uštedjela sam već za puricu i slatkiše unucima

Gospođa Jelka (79) iz Like nam je otkrila da se Božiću ne veseli kao nekad iz više razloga. “Najteže mi pada što sam sama, a samački život na Badnju večer nije ugodan. Djeca su otišla u grad, ne dolaze tad k meni na selo jer obiteljski kite bor. Ja bor više ne kitim, samo grančicu. Upalim dušicu i molim, ali mi se dogodi i da plačem. Otkad mi nema supruga, nije više isto. A po kućama ne volim ići”, rekla je.

Drugo što ju pritišće je što ne može svih petero unučadi bolje darivati, a oni su joj prvi, prije kćeri i zetova. “Dobit će slatkiše i to je to. Živim jako skromno, platila sam drva, svaki mjesec dođu režije i nešto što me već snađe. Imam za osnovno, ali iskreno, često se znam dugo vrtjeti po dućanu.”

“Ponekad si doma sve zbrojim prije nego što odem u trgovinu. Ali ako zaboravim pogledati koliko mi je točno ostalo do kraja mjeseca, uzmem samo najobičniji polubijeli kruh i jogurt i izađem. Znam, ako neću misliti na svaki euro, pred kraj mjeseca biti će stiska. Ne volim ostati na nuli”, kaže nam ova financijski besprijekorno disciplinirana umirovljenica.

Potom nam je otkrila da si je ipak uštedjela za puricu te je već kupila sastojke za kolače. “Računam da će mi doći moji iz grada na jedan dan pa ih želim počastiti, za to sam odvojila. Prije sam sadila pa sam imala krumpira i povrća, ali sada moram sve kupiti. Sretna sam jer i oni donesu ponešto, nikad ne dođu praznih ruku i odmah je čovjeku lakše”, rekla je.