Mnogi iz iskustva možemo potvrditi da muškarci teško podnose nemoć jer ne mogu gledati kako žena popravlja vodokotlić, a žene kad jednom onemoćaju pate ako suprugu ne mogu opeglati hlače ili servirati ručak. Svoju je situaciju, koja je nastala nakon što je suprug imao moždani udar te je uspio sačuvati um, ali ne i jakost u rukama i nogama, ispričala jedna žena koja je u svojim osamdesetima.
“Moram reći da je, barem u našem slučaju, muškarcima teže, osobito onima iz moje generacije koji su prešli osamdesetu. Čak vjerujem da to mlađim generacijama neće biti problem iste težine, jer su drugačije odgajani, odnosno poslovi se u kući više ne dijele tako strogo na ženske i muške. Kod nas tu leži puno problema”, piše u uvodu.
“Muškarci iz moje generacije žele biti jaki, osigurati si alat da mogu popraviti ovo i ono, žele nešto izraditi, pomoći susjedu pokrpati krov, biti majstor, mehaničar… sve te stvari. Stvarno ih boli ako jednog dana više ništa od toga ne mogu raditi jer postanu preslabi”, objašnjava.
Kako će žena popraviti vodokotlić?!
“Oni nemaju problem s tim da žene vode kućanstvo, čak niti s tim da su one računovođe. Smatraju da su njihove žene okosnica domaćinstva i da je to sasvim u redu i prirodno. Ali, zato se oni osjećaju živima ako su ti koji će odraditi određene projekte, hajdemo reći ‘prljavi posao’ kao što je popraviti vodokotlić, otići na tavan i izvaditi letvice, popraviti oštećenu ogradu. A nije do toga da žene to ne mogu i same.”
“One to mogu, ali to je za muškarce nešto zbog čega se oni osjećaju potrebnima. Kad im jednog dana u poznoj dobi te stvari postane preteško obavljati, nekako im upravo to može potpuno slomiti srce. Moj muž je toliko tužan što sada ne može biti kod kuće da mi pomogne, da me zove na mobitel iz bolnice i objašnjava mi kako da nešto odradim. Već je dugo u bolnici jer trpi posljedice moždanog udara i ne može na noge, ali je mentalno čak i dobro. On se i u tom stanju brine hoće li nam biti koristan”, napisala je.
Vječna briga za djecu
Druga velika briga i tuga ima veze s djecom i unucima, piše nadalje. “Zapravo se tu ne radi o tome da su se roditelji nadali da će njihovo dijete biti uspješan liječnik ili odvjetnik. Ne radi se toliko ni o tome koliko blizu žive (iako im posjete zapravo dodaju godine života). Njih može dotući jedino ako znaju da su njihova djeca u zatvoru ili da su ovisna o drogama. Kad bi samo znali da im je dobro! Gdje god bili! Samo da znaju da su zdravi i dobro i da nisu u nevolji. To također dodaje godine njihovim životima”, zaključila je svoje lijepo promišljanje o životu.
A kakvo je iskušenje vama donijela treća dob?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
