Juliet (82), majka Londončanke Susannahe Jowitt (54), autorice knjige ”Debela, pa šta”, za britanski je Daily Mail objasnila razloge zbog kojih je svoju kći od malih nogu podvrgavala raznim dijetama i stalno ju prozivala da jede kao svinje, a sve u cilju da bude mršava. Ova ispovijest je nastavak na ispovijest njene kćeri koju možete pročitati na ovoj poveznici.
Najsretniji dan u mom životu dogodio se u prosincu 1960. kad sam konačno, sa 20 godina, postigla svoj cilj – opseg mogu struka iznosio je 60 centimetara!
Tri tjedna nisam ništa jela. Cijeli život sam bila uvjerena da u nekom posebnom događaju mogu uživati jedino ako sam mršava. Ovog puta, trotjedno gladovanje bilo je mala žrtva koju sam, mislila sam, trebala podnijeti da bih zadivila muškarca koji me vodio na premijeru filma. Sama sam si sašila i smaragdno zeleni satenski kaput, kao i haljinu s crvenom podstavom.
Nema veze što sam s tim dečkom prekinula već tjedan dana kasnije, i to zbog glamuroznog starijeg muškarca koji je obožavao mršave djevojke. Svi mi želimo izgledati najbolje, biti voljeni, imati dobar život, i iako ni veza sa starijim muškarcem nije dugo trajala, svoj život sam tada smatrala najboljim – jer sam bila mršava.
Uvijek brinula zbog izgleda
Kao tinejdžerica, nisam bila ni mršava ni debela, ali uvijek sam bila svjesna svog tijela i brinula jesam li previše punašna, uvjerena uz to i da imam užasne noge. Moja majka imala je vitku figuru i nikada nije osjećala potrebu kontrolirati što je, ili što smo, kod kuće jeli. No, moja sestra i ja osjećale smo da se moramo držati dijete ako želimo ući u “pristojno društvo”.
Moj je problem počeo kad me moja nekontrolirana slabost prema čokoladicama dovela do naglog povećanja težine. S 15 godina, dobila sam pet, šest kilograma i od tada sam se zauvijek borila protiv svoje pohlepe. Stalno sam htjela biti jedna od onih tanašnih djevojaka koje su se činile kao da su rođene sa čeličnom samokontrolom.
Kada sam postala majka, htjela sam da moja kći uvijek ima samokontrolu, pogotovo jer mi je bilo jasno da će imati nezgrapnu figuru, baš kao i ja.
Muškarci sjednu pored mršavih žena
Osjećala sam da Suzannah moram prenijeti poruku da jednostavno nije vrijedno biti debela. Mislila sam da žena ne može uživati u životu ako nije mršava, baš mršava, bez imalo sala i celulita. Ako ste vitki i privlačni, muškarci žele sjesti pored vas – a onda ih dalje možete osvojiti svojim umom i zabavnim razgovorom. Ali ako ste debeli, muškarci će pomisliti: “Oh ne, moram sjesti pored one debele”, a onda je dvostruko teže uvjeriti ih da ste pametni i duhoviti. Tužno, ali istinito.
Čak i kada sam, s 22 godine, izlazila s Tommyjem, Susannahinim ocem, ljubavi svog života, rekao mi je: “Smršavi pet kila i oženit ću te.” Gladovala sam mjesec dana i na jednoj zabavi prišla sam mu i rekla: “Pogledaj, smršavila sam pet kila – znači li to da ćeš me oženiti?” Pomalo se uznemirio i trebalo mu je još nekoliko mjeseci da me zaprosi. No, imali smo dug i sretan brak sve do njegove smrti 2020. godine.
Tako to muškarci rade. Željela sam olakšati život Susannah, a ne otežati. Ali, uvidjela sam da voli pretjerano jesti i da njezina simpatično obla figura može prerasti u debljinu ako to ne spriječim na vrijeme. Na početku sam pokušala biti jednostavna: deserti samo za posebne prigode, nema tosta za doručak, takve stvari.
Vlastiti problemi s težinom
Problem je bio što sam u to vrijeme zaista imala problema s vlastitom težinom, što je trajalo sve od trudnoće sa Susannahinim starijim bratom. Nakon što sam za svoj 40. rođendan, kada je Susannah imala 11 godina, uspjela doći do veličine 40, počela sam ponovno varirati u težini. U najgorem razdoblju, početkom devedesetih, došla sam do veličine 52. Činilo se lakšim, čak i zabavnijim, ako smo zajedno isprobavale različite dijete. Scarsdale, Beverly Hills, Cambridge, Slimming World – sve su to bile dijete u osamdesetima, i mislim da smo ih sve isprobale.
Susannah je prema tome pokazivala snažan otpor i smatrala je da je strašno nepravedno što, na primjer, njen brat smije jesti slatkiše nakon ručka i večere, dok sam njoj to dopuštala samo nedjeljom. No, samo sam se trudila pomoći joj da na duže staze bude sretnija. Iskreno sam mislila će joj, ako joj odmalena ukažem na važnost kontrole prehrane, to s vremenom postati lakše nego što je bilo meni, te da će onda moći biti opuštenija i prirodnija u vezi s tim.
No, ona nije shvatila tu moju poruku. I danas sam frustrirana što mi kći nije mršava. Kada je napisala knjigu o tome kako ne treba slijediti dijete, bila sam ljuta na nju što je javno govorila o svojem djetinjstvu i to sam joj rekla. Imale smo nekoliko vrlo žestokih razgovora o tome, ali tada je prvi put shvatila da sam, sve što sam radila, radila isključivo ono što sam smatrala najboljim za nju.
Trpjela u tišini
Prije toga, povjerila mi je, mislila je da je bilo krajnje okrutno od mene kontrolirati koliko jede. Drago mi je što sada o tome možemo razgovarati – to je ono što se promijenilo u ovo moderno doba. U ono vrijeme, ja sam trpjela sam u tišini. Pogledala bih oko sebe, vidjela da su svi drugi mršavi i jednostavno se suočavala s porivima da i sama smršavim. Ponekad bih uspjela, ponekad ne, ali uvijek sam bila sretnija kad sam bila mršavija. Činjenica da sam, s 82 godine, sada puno mršavija nego u nekim drugim razdobljima života, i dalje me čini sretnom, iako sam mršava zbog ozbiljne operacije želuca prije tri godine.
U svakom slučaju, drago mi je što Susannah misli da dobro izgleda i poštujem njezin put koji slijedi, a to je rad na tjelesnoj kondiciji i prihvaćanju vlastitog tijela. Kako bilo, ne žalim zbog onoga što sam radila, i da vratim vrijeme, opet bih pokušala spriječiti svoju kći da odrasta kao debela. Danas bih možda to učinila malo drugačije, primjerice, koristeći nove medicinske intervencije – pilule za smanjenje apetita i one pametne Ozempic injekcije. To bi bilo puno lakše i jednostavnije nego non-stop vikati na nju da prestane jesti i ponašati se kao svinja!
