Povjerljivo
Julija: ‘Da nema moje kćeri, s ovom penzijom bih i češće bila gladna’
Pišu nam naši umirovljenici da im se zanjiše tlo pod nogama dok gledaju cijene na policama dućana, a gospođa Julija svjedoči nam da je u turističkom Rovinju još i skuplje. Jedva, piše nam, preživljava s 340 eura mirovine, snalazi se kako zna i umije, odriče se hrane. Ponekad joj pomogne kći.
Gospođa Julija ima 57 godina i zbog bolesti odnosno dugotrajnog bolovanja, bila je prisiljena umiroviti se. “Punih sam 39 godina radila u trgovini i zbog bolesti sam 2021. morala otići u jednu vrstu profesionalne invalidske mirovine. Živim u Rovinju, turističkom mjestu gdje se sve okreće oko turista. Sada jedva preživljavam sa mirovinom od 340 eura – to je moja zadnja mirovina sa svim povećanjima”, piše nam.
Da nema njezine kćeri, piše nadalje, često bi gladovala, jer s tim iznosom ne može podmiriti ni osnovne životne troškove. “Rovinj je poznat po skupoći upravo zbog turista i umirovljenici u ovom gradiću jedva žive. Ne možemo svi imati goste i iznajmljivati apartmane. Da nema moje kćeri bila bih gladna”, napisala nam je.
Banka joj ukinula rate
Zagrebačka banka joj je, nastavlja nam se jadati, ukinula mogućnosti kupnje i preživljavanja na rate. “Rekli su mi da neku malu povlasticu mogu dobiti kad navršim 67 godina života. To znači još deset godina muke i krpanja kraja sa krajem. Ne razumijem koja je razlika između umirovljenika koji imaju 57 i onih koji imaju 67 godina, uostalom, ni jedni ni drugi banci nisu neki poželjni klijenti”, piše revoltirano gospođa Julija.
“Na računu 2. mirovinskog stupa imam novac do kojeg ne mogu doći, rekli su mi da je nasljedan, ali ja sam još živa i nitko mi nije objasnio ni kako ni zašto ne mogu dobiti te novce. Voljela bih to dobivati kao doplatu na mirovinu, ali ništa, država raspolaže mojim novcem, a ja ne mogu”, žali se.
Sve joj je luksuz, čak i hrana
Lijekove za svoju bolest, povjerava nam, može si priuštiti jedino one koji idu na recept, bez doplate. “A ti mi lijekovi ne pomažu. Od svega sam oboljela od teške depresije i trebala bih odlaziti u dnevnu bolnicu koje je u Puli, udaljena od mene 38 kilometara. Ne mogu ići tamo jer nemam ni za benzin ni za autobus”, otkriva nam.
Kako kaže, najvažnije je da svaki mjesec najprije podmiri režijske troškove, a živi s onim što joj ostane. “Sve mi je luksuz i toliko sam žalosna što si više ne mogu priuštiti ni osnovnu hranu, voće ili povrće, da vam ne mogu opisati”, teške su njezine riječi.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!