Gospođa Dina piše nam da ima 64 godine te je već tri godine udovica. S nama je poželjela povjerljivo podijeliti lijepe i ujedno tužne trenutke svog života, a odnose na njezin ljubavni život.
“Meni je bilo 17, a mojoj tadašnjoj velikoj ljubavi 20 godina. Nakon spontanog upoznavanja, počeli smo se zabavljati. Zaljubljenost je bila obostrana, voljeli smo se i uživali u našim zajedničkim trenutcima. Upoznao me s sa svojom obitelji koja me lijepo primila svaki put kad smo ih posjećivali. Jednako je tako bilo i s mojom obitelji, on je zavolio njih i oni njega”, piše nam na početku pisma.
A onda je, opisuje nadalje, došao dan kad je on morao u vojsku. “Bio je to za nas baš težak rastanak. Prije odlaska mi je predložio da se zaručimo, ali ja nisam pristala jer sam smatrala da se nismo dovoljno dobro upoznali, što sam mu i rekla. Bio je jako tužan, ali me razumio i prihvatio moje mišljenje. Dopisivali smo se redovito, svako pismo sam čekala s nestrpljenjem”, povjerava nam.
Kobne lažne glasine
“Mislim da nije potrebno opisivati emocije koje bi me preplavile čitajući njegova pisma, svaki put bih se rasplakala. Povremeno je dolazio na otpust kući, a na odlasku smo uvijek iznova zajedno plakali i zaklinjali se na vječnu ljubav. Sve je bilo kao u ljubavnim filmovima dok mi jedno njegovi pismo nije donijelo veliko razočarenje. Napisao mi je: Prevarila si me. Pisala sam mu da nije istina i pitala ga otkud mu ta pomisao. Ni dan danas ne znam tko mu je slagao tako nešto.”
“Rekao je da me netko vidio kako hodam zagrljena sa nekim dečkom po gradu. Dani su mi prolazili u plaču i boli. Kad je došao iz vojske iznenadio me poziv moje mlađe sestre da izađem pred kuću jer me on čeka vani i želi razgovarati.”
“Znam da je to bio trenutak o kojem sam sanjala i silno sam željela da se pojavi i zamoli za oprost, no ja sam mojima kroz plač govorila da ne mogu izaći van. Imala sam svoj stav i držala sam ga se. Boljelo me do beskonačnosti! Sada znam da je to bila neka vrsta ponosa. Kad je otišao, znala sam da je to zauvijek”, tužno i danas nakon četiri i pol desetljeća, zvuče njezine riječi.
Ona u Danskoj, on u Americi
“Dani i godine moje boli su prolazile. U firmi gdje sam se zaposlila radila njegova rođakinja od koje sam čula da se oženio. Praznina i bol u srcu i duši su me gušili. Vrijeme je prolazilo, on je dobio kćer i nazvao je mojim imenom. Ja sam imala nekoliko kratkotrajnih veza, ali sam u svim vezama bila opsjednuta s njim i svakoga sam s njim uspoređivala. Udala sam se za čovjeka koji me je privukao svojim zaista lijepim osobinama. U braku smo dobili dva sina, lijepo smo živjeli u nastojanju da naši sinovi dobiju potrebnu ljubav i obrazovanje, što se na kraju i ostvarilo”, doznajemo od gospođe Dine.
Za vrijeme rata njezina obitelj je, otkriva, preselila u Dansku. “Mi smo otišli u Dansku, a moja nezaboravljena ljubav živi u Americi. Danas imam 64 godine, muž mi je umro prije tri godine. Nekih godinu dana nakon njegove smrti poželjela sam da stupiti u kontakt s bivšom ljubavi te sam mu se javila porukom.”
Nema mjesta žaljenju
“Odgovorio mi je rekavši da me želi nazvati. Pričali smo i sad smo prijatelji na Facebooku. Šaljemo si poruke, a od njega mi stignu i pjesme o našoj ljubavi. Moram priznati da sam pregledala njegove fotografije i objave koje je stavljao prethodnih godina i našla pjesme koje govore o bivšoj ljubavi koja se ne zaboravlja. Poželjela sam mu sretnu budućnost u ljubavi s obitelji. Duboko u mom srcu ja tu ljubav još uvijek nosim, ali sudbina nije bila na našoj strani”, završila je svoje dirljivo pismo gospođa Dina.
A vi, pamtite li prvu veliku ljubav? U kakvom vam je sjećanju ostala?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
