Skupljaju li svi umirovljenici boce zbog novaca? Pa i ne. Neki to čini zbog zdravlja i osjećaja zadovoljstva. Među njima je Zdravko Delač (70) iz Virovitice koji još od 2006. svakodnevno biciklom pređe oko 20 kilometara skupljajući boce. Nije to, kako je rekao za Živim.hr, potreba za novcem, već mnogo više.
Dobri duh Virovitice skupljanjem boca započeo je na sugestiju liječnika i prijatelja. Naime, 2006. Zdravku su dijagnosticirani početni znaci depresije na što mu je rečeno da uvede neku vrstu aktivnosti u svoj život. Dobronamjeran prijedlog shvatio je ozbiljno i od tad kao terapiju koristi bicikl kojim svakodnevno obilazi svoj rodni grad.
“Skupljanje boca mi više dođe kao razonoda i važnije mi je nego novac. U ovom procesu fokusiram svoje misli na prikupljanje što na mene doista djeluje terapeutski”, kaže Zdravko koji redovito vodi bilješke o bocama.
Od početka ove godine skupio je 65.000 komada od kojih je zaradio 4.550 eura. Bilo je trenutaka kad su mu sugrađani željeli dati novac, međutim, ovaj je umirovljenik više želio boce. “Rekao sam im neka mi ne daju novce, nego da ih radije daju siromašnima i potrebitima, a meni moje boce.” Novac koji zaradi skupljanjem boca znao je darovati u humanitarne svrhe ili podijeliti s ljudima u potrebi.
Kako javlja Živim.hr, dio novca Zdravko potroši na putovanja, primjerice u Meksiko, Izrael, Portugal, Pariz, Grčku, Barcelonu, Madrid i Maltu. Na sve destinacije uvijek odlazi s grupom ljudi koja dodatno doprinosi doživljajima koje Zdravko rado pamti.
Meningitis mu je odredio sudbinu
Životni put ovog 70-godišnjaka nije bio nimalo lak. Naime, prije dijagnoze početne depresije, Zdravko je imao više dijagnoza od kojih je prva bila meningitis od kojeg je obolio kao beba, u dobi od šest mjeseci. Posljedica ovog virusa u tinejdžerskim godinama dovela je do još jedne, jednako ozbiljne dijagnoze – epilepsije.
“Znao sam imati po 80 napadaja godišnje koji su mi znatno narušili kvalitetu života. Zbog toga sam imao problema sa školovanjem te sam u dobi od 24 godine završio u invalidskoj mirovini”, govori. S napretkom terapije, danas ima značajno manji broj napadaja.
“Zna mi se dogoditi dva do tri napadaja godišnje, što je u odnosu na prijašnjih 80 pravi preporod. Osim toga, ove napadaje predosjećam pa ako mi se dogodi da sam na biciklu, na vrijeme siđem s njega. Na kraju sve dobro prođe”, zaključuje zadovoljni Zdravko. Više o njemu pročitajte na ovoj poveznici.
