Povjerljivo
‘Zaboravljena sam u domu, ali molim vas, ne pokazujte ovo pismo mojoj djeci’
Vrijeme je modernih tehnologija i veseli nas što su i starije generacije objeručke prigrlile mobitele, tablete i računala koji im svakodnevno služe za učenje, razonodu, virtualno druženje. K nama tako dospijevaju i pisma 90-godišnjaka, napisana na nekom od tih gadgeta i zapravo doznajemo što muči starije sugrađane u svakom kutku naše zemlje, ali i u dalekom svijetu.
Gospođa Marija ima 82 godine. U staračkom je domu i njezin život nije ni sjena onoga što je bio kad je bila u naponu snage. Zna da se vrijeme neće i ne može vratiti, ne muči je to – muči je samoća, jer unatoč vlastitoj djeci i unucima, stalno je sama u kratka četiri zida.
“Imam 82 godine. Imam četvero djece, čak 11 unučadi, dva praunuka. I sobu od 12 kvadrata. Nemam više svoju lijepu kuću, nemam više ni skupih stvari. Ali, imam nekoga tko će mi svaki dan malo pospremiti sobu, promijeniti posteljinu kad treba, pripremiti mi topli obrok, izmjeri tlak i izvagati me. Nema oko mene više smijeha mojih unuka, ne gledam ih kako rastu, grle se i svađaju”, riječi su gospođe Marije na koje se steže srce.
Tjedni znaju proći, a nikoga
Prvo je pitanje koje si čovjek na to postavi: Zar joj baš nitko ne dolazi? Dolazi. “Neki mi dolaze svaka dva tjedna, neki svaka tri-četiri mjeseca, a neki nikad. Tjedni znaju proći, a nikoga. Kako mi je? Zimi više ne pečem kolače, ne uređujem kuću u božićnom ruhu, ne pletem. Ljeti više ne okopavam vrt. I dalje imam hobije i volim čitati, ali me oči brzo zabole”, opisuje nadalje ova usamljena majka, baka i prabaka.
Ne znam, uzdiše nadalje, koliko će je Bog još ostaviti na zemlji, ali mora se, svjesna je, naviknuti na ovu samoću. “Ovdje u staračkom domu vodim jedan grupni rad, a koliko god mogu, pomažem i onima kojima je gore od mene. Donedavno sam čitala naglas jednoj nepokretnoj ženi u sobi do mene, pjevale smo zajedno, ali je neki dan umrla”, povjerila se gospođa Marija.
Čemu duži život, pita se
Kažu da je život sve duži. “Zašto, čemu?”, pita se ona. “Kad sam sama, mogu gledati fotografije svoje obitelji i uspomene koje sam ponijela od kuće. I to je sve. Nadam se da će iduće generacije shvatiti da se obitelj podiže da bi imala budućnost (s djecom) i da ni u mladosti, ni u zrelosti ni u starosti ljudi neće zaboravljati na vlastitu obitelj. Molim vas, ne pokazujte ovo mojoj djeci. Voli vas baka Marija”, dirljivo je svoju ispovijest zaključila zaboravljena gospođa Marija.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!