‘Svekrve šute i glume da je sve u redu, a snahe samo stenju’

Naša čitateljica Branka smatra da su bake zlata vrijedne i da ih treba poštivati i posvetiti im barem malo pozornosti i brige kad dođu u godine kad više nisu u snazi.

“Drago mi je što se netko sjetio pisati o bakama i svekrvama. Mnoga bi djeca puno lošije prošla da nemaju svoje bake. To znam po svojoj djeci, koja su kao sasvim mala satima ostajala sami kod kuće, dok smo suprug i ja bili na poslu. Mislim da današnje snahe ni malo ne poštuju našu žrtvu. Svekrve pak šute i glume da je sve u redu”, piše nam gospođa Branka.

Ona je sada u ozbiljnim godinama i osjeća da treba – ali i da će sve više trebati – tuđu pomoć, a boji se da je neće dobiti. “Mi majke, svekrve i bake koje smo već poprilično stare, onemoćale, trebamo da nam bar ponekad očiste kuću, pomognu na neki način, uzvrate našu žrtvu. Ali ne. One to jednostavno ne znaju”, požalila se naša vjerna čitateljica.

Nije joj jasno gdje su mlade snahe izgubile onu pozitivnu, zdravu životnu energiju. Gleda oko sebe i svjesna je koliki su mladi svoje stare roditelje smjestili u dom, možda i protiv njihove volje. “Ponekad imam osjećaj da su po ponašanju stariji od nas, a osobito po stenjanju. Kad pak dođemo u stanje da ne možemo više skoro ništa, onda slijedi brže bolje u dom”, riječi su naše čitateljice s kojima bi se složili mnogi zapostavljeni roditelji, svekrve i svekrvi, bake i djedovi.

‘Snaha je moju susjedu uvjerila da mora u dom’

Gospođa Biserka (74) nedavno nam je opisala slučaj u njenom susjedstvu koji potvrđuju da snahe doista znaju svekrve pogurati u starački dom, često i protiv njihove volje.

“Živimo na selu i starački dom je poprilično daleko odavde, skoro sat vremena vožnje. Ja sam jako voljela svoju susjedu Ružicu, svaki sam dan pila kavu s njom, imale smo samo jedna drugu. Njezini snaha i sin rade do kasno, ja živim sama, pa je bila više kod mene nego kod sebe doma, gdje ju nisu previše podnosili. Snahu je smetalo čak i to, što ona previše priča”, povjerila nam je gospođa Biserka.

Prije tri mjeseca je, kaže, njezina susjeda k njoj došla plačući, da mora u dom, i iako je bila dosta bolesna, osjećala je da bi još koju godinu mogla poživjeti kod kuće. “Ma da su samo mene pitali, ja bih obećala da ću je obići ako ona ne više ne bude mogla van, nije ona bila zalegla, samo joj se znalo zavrtjeti, od tlaka valjda, i sporije se kretala. Meni je sirote tako žao, da vam ne mogu reći. Ni moj život nije više isti. Čujemo se svaki dan, ali ona više nije ono što je bila. Osjetim da se želi hrabro držati, ali joj glas ipak drhti, kao da u sebi plače”, govori nam.

“Kad sam to vidjela, odmah sam sa svojom djecom razgovarala o tome. Iskreno, i ja sam se zapisala u starački dom. Ali sam moje zamolila neka me ne prisiljavaju na odlazak dok god im sama ne kažem, a pazit ću da to bude granica kad još nisam potpuno na teret. No, tko to može predvidjeti? Ja znam da su moju Ružicu na neki način nagovorili, ne usudim se reći prisilili. Njezina snaha je nju uspjela uvjeriti da mora u dom, a sin je slijegao ramenima, to sam uspjela doznati od nje. Šteta što ne vozim, išla bi češće k njoj. Ne znam ni koliko je oni posjećuju, jer mi ne govore puno. Ja sam im samo jednom dala krunicu da joj odnesu, i dali su joj”, kaže duboko zabrinuta gospođa Biserka.