Ružno i ponižavajuće komentirate druge? Slično rade i kokoši!

“Nije čedna, dva puta se udavala, ima veliki izrast. Sumnjiv joj je obiteljski status. Glupa je. Pokvarena je. Neradnica.” To su samo neki od komentara koje su putem društvenih mreža (uglavnom) žene uputile jednoj od natjecateljica popularne zbiljokazne emisije. Pod opravdanjem “ona je javna osoba”, seciralo se sve; od društvenog statusa preko fizičkog izgleda do umnih kapaciteta i namjera.

Nije ta rasprava, u kojoj komentatori bacaju imaginarno trulo voće i povrće na drugo živo biće, jedina takva. Većinu Facebook objava čine slični upisi; bilo da se pokušava poniziti osobe iz medijskih objava (koje ne mogu izravno uzvratiti i time su idealna meta), bilo da se komentatori međusobno vrijeđaju u nedostatku raspravnog aparata i argumenata. O toj takozvanoj epidemiji ponižavanja, evolucijski psiholog Nigel Barber pisao je za Psychology Today. Koja je bazična psihologija uvreda i zašto se odjednom čini da su uvrede i ponižavanja posvuda?

Kljucanjem protiv vlastitih nesigurnosti

Kokoši su poznate po tome što hijerarhiju unutar jata demonstriraju kljucajući. Sve kokoši kljucaju onu koja je na dnu hijerarhije, dok onu koja je na vrhu – nitko ne dira. Ukratko, kokošja hijerarhija se uspostavlja fizičkom agresijom.

U verbalnom društvu, kao što je ljudsko, fizička agresija se rjeđe koristi za rješavanje pitanja statusa. Za to se najčešće koriste verbalne interakcije. Uvreda se stoga može tumačiti kao pokušaj snižavanja društvenog statusa primatelja uvrede i podizanja relativnog statusa onoga koji vrijeđa.

Ako je ta logika točna, možemo pretpostaviti da su uvrede često motivirane ljutnjom zbog statusne nesigurnosti. Mnoge su uvrede i reaktivne: one su odgovori na stvarna ili izmišljena omalovažavanja drugih; primjerice, kad se netko slučajno ubaci ispred nekoga drugog u redu čekanja.

Stalno brinemo kako nas drugi vide

Živimo u vremenu u kojem smo ekstremno zabrinuti kako nas drugi doživljavaju. Socijalni psiholozi bilježe stalan porast narcisoidnosti među studentima. Malo je konsenzusa o tome zašto se to događa, ali neki znanstvenici vjeruju da, kada je riječ o djeci, mjerenje različitim skalama (testovima sposobnosti, IQ rezultatima i GPA) dovode do veće osjetljivosti na prijetnje njihovom društvenom statusu.

Naravno, ovaj trend narcizma samo je naglašen društvenim medijima gdje su sudionici podložni neumoljivoj procjeni drugih članova mreže, a svi se međusobno potiču na pretjerano napuhavanje ega – često na račun drugih. Zabrinutost oko tog društvenog statusa stvara društvenu nesigurnost koja se može olakšati napadom na druge kokoši (ili ljude). Društvene mreže su prepune pojedinaca koji upućuju oštre prijekore drugima jer uživaju u tome. I zato što, za razliku od stvarnog života, na društvenim mrežama neće doživjeti kaznu za svoje ponašanje.

“Ponižavanjem drugih uzdižu sebe”

Svrha ponižavanja je spustiti nekoga drugoga u toj imaginarnoj hijerarhiji. Stoga nije iznenađujuće da se uvrede često odnose na društveni status osobe u smislu podrijetla, nedostatka ugleda ili članstva u prezrenoj grupi. Inače, sadržaj uvreda kroz stoljeća je monotono predvidljiv: mnoge uvrede imaju seksualnu komponentu, odnose se na spolne organe ili govore o sramotnom ili neučinkovitom seksualnom ponašanju. Osim statusa i spolnosti, uvrede nanose sram spominjanjem neprivlačnih osobina – debljine, niskosti, ćelavosti, pjegavosti i zaraznih bolesti. (Ili u našem konkretnom slučaju – sijedih izraza koji se proglašavaju društveno i higijenski neprihvatljivima, op.mv.)

Drugi način da se osoba ponizi je dovođenje u pitanje njezine inteligencije ili opće mentalne sposobnosti u svrhu uvrede; primatelji uvreda su uvijek “glupi” ili “ludi”.

Logika hijerarhije uspostavljene kljucanjem kod uvreda znači: ako je primatelj posramljen, osoba koja vrijeđa izdiže se u odnosu na žrtvu. Osoba koja vrijeđa tako kljuca druge i spašava se od toga da drugi kljucaju nju. Nisu sve uvrede jednake, naravno: neka kljucaju promaše cilj i nemaju utjecaja na relativni status.

Trebamo li sami među sobom isključivati nasilnike?

Za one koji uživaju u dijeljenju uvreda, internet je savršeno okruženje koje može ponuditi štit anonimnosti i odsutnosti posljedica. Važno je pitanje hoće li učestalost loše motiviranih osobnih napada jahati na valu rastućeg narcizma ili će podleći društvenoj kontroli. Učinkovite zajednice održavaju solidarnost tako što izravne uvrede svode na minimum. Razrađenim tradicijama uljudnosti i poštovanja, ljudi su u prošlosti izbjegavali nepotreban bijes, svađe i nasilje.

Internetske zajednice postaju sve zabrinutije zbog destruktivnih posljedica toleriranja provokatora, nasilnika, trolova i vandala te uvode grupne mehanizme za kažnjavanje kojima se identificiraju i isključuju oni koji krše kodeks pristojnosti. Takvi mehanizmi već su integrirani u aplikacijama kao što su Uber i Airbnb.

Uskoro će i društveni mediji biti regulirani – krajnje je vrijeme. Jedini problem je taj što korisnici na kraju mogu dobiti internetski status za pristojnost koji će potaknuti kolektivni narcizam, a možda nas i potaknuti da još više kljucajmo druge. Kokoši su nemirne!