“Danas ovo kao da je neki drugi narod, neke druge generacije jer se čini kao da više nitko nikoga pretjerano ne voli, ne poštuje, ne cijeni iz srca i duše – osim ako nije iz koristi”. Eto, tako razmišlja naš povrijeđeni čitatelj, koji nam je u pismu objasnio što ga je navelo da nam napiše svoje poduže pismo.
“Roditelj sam, dakle otac i djed. Invalid sam koji živi i nada se svojoj djeci. Ne mogu reći: Kriva su djeca, jer krivi smo mi koji smo ih odgojili i pripremili im nekakav put, pravac u životu”, piše nam i potom dodaje da je veći utjecaj na njegovu djecu ipak imala njegova supruga, od koje se razveo.
“Razdvojili smo se dok su djeca bila maloljetna, tako je život htio. A djeca kao djeca, bila su tamo gdje im je, u ovim vremenima, bila veća sloboda i gdje im se više ugađalo. Njima tada nije bilo bitno je li to dobro ili loše za njih, jer kao mali nisu ni razmišljali o nekakvoj ispravnosti. Stoga su bili više privrženi majci”, otkriva nam gospodin Edin.
Nema ni najmanju podršku
“Djeca su bila više odgajana na drugoj strani. Sve je to nekako u redu, ali da tu istu djecu tako usmjeriš i preodgojiš da danas kao odrasle i punoljetne osobe ne osjećaju nekakvu empatiju prema drugom roditelju, to je za zamisliti se. A to, da mi budu oslonac i podrška, to se ne usudim ni pomisliti, a to je na žalost bol koju svaki roditelj u mojoj situaciji proživljava i nosi u srcu i duši dok živi i postoji”, napominje.
Ne treba mu, objašnjava, nikakva materijalna pomoć jer imao posao i radi, te ima za svoje skromne potrebe. “Ali, na žalost nemam svoje djece koja bi me nazvala i pitala: Kako si tata, a kamoli da mi dođu u posjetu, kako mi u BiH kažemo, maksuz, što bi značilo srcem, a ne zbog nečeg što moraju ili trebaju.”
“Duša me boli jer za svoju djecu živim i nadam se da će jednog dana sva djeca, pa tako i moja, shvatiti da su roditelji, da se tako izrazim, svetinja jer su oni zasigurno jedini koji im istinski iz srca i duše žele samo najbolje u životu”, nade su gospodina Edina.
“Djeca su nam jedino blago”
Djeca su, piše nadalje, na ovom svijetu roditeljima jedino blago za koje žive i bore se. Šalje im važnu poruku: “Djeco moja! Što god se dogodi u vašim životima, obiteljima u budućnosti, ja se nadam i želim od srca da ne slijedite niti moje niti majčine puteve, već da čuvate svoju djecu unutar obitelji. Tako ćete ih izvesti na pravi, ljudski i Božji put, bez obzira na to što događa između vas kao roditelja.”
“Nemojte barem vi dopustiti i skrenuti s pravog puta, da se ne dogodi slična situacija pa da jedan roditelj pati i nada se da će barem ponekad moći vidjeti svoju djecu. Želim da sva djeca prvenstveno vole, a i poštuju podjednako oba roditelja, dok ih imaju na ovome svijetu”, riječi i vapaj kojim je gospodin Edin završio svoje dirljivo pismo.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
