‘Mužu sam kupila psića da spasim brak, a on je odšetao s drugom’

Baš kao u kakvoj zapetljanoj ljubavnoj drami, i pedesete godine života gospođe Tanje bile ispunjene ljubavnim jadima.

“Suprug i ja bili smo pomalo izgubljeni, djeca su odselila i krenula svojim putevima. Njemu je to teško palo, prvo je otišao sin, a nakon dvije godine i kći i postalo nam je jasno da su to sada odrasli ljudi koji imaju svoj posao, obaveze, hobije, partnere, prijatelje i da nas se ne sjete baš svaki dan. Kad je otišla i kći, muž je bio nekako sav potonuo. Prijateljica mi je savjetovala da kupim psića, da će to malo ‘podići’ i njega, a i mene.  I ja sam je poslušala”, ispričala nam je gospođa Tanja.  

Potom je rekla da njezin odnos sa suprugom već i prije odlaska djece nije bio sjajan, ali opet su nekako funkcionirali, no on je postajao sve inertniji. “Nije mu se više dalo ni u subotu na plac i kavu kao nekad, nije mu se dalo prošetati do Jaruna, počeo je blejati u televizor i mislila sam si: Ovo će nas dotući, moramo se pokrenuti. Čak se i on složio da nabavimo psa i dijelimo odgovornost i brigu oko njega”, objasnila je.

Plaća za labradora

I tako su se, kaže, odlučili za labradora s pedigreom. “Ja sam sva sretna izdvojila skoro cijelu jednu plaću za njega, baš smo mu se veselili. A i suprug je zbilja volio ići s njim u šetnju, čak više od mene”, govori nam.

A onda se polako počelo događati da je, kako kaže, suprug sve radije ustajao ujutro i izlazio sa psom, a navečer bi opet jedva dočekao šetnju i odlazio sam. “Te su večernje šetnje postale sve duže i duže. Najprije sam mislila kako sam mu napravila veliku uslugu jer je napokon postao aktivniji i ispunjeniji, a na kraju sam shvatila da je aktivan u tuđem krevetu, nekoliko zgrada od nas”, iskreno nam otkriva naša čitateljica. 

“Dvaput me pogodio grom”

“To me toliko zgromilo, da sam se jedva psihički izvukla. Nisam vam rekla još to, da mi je rekao da sa sobom vodi i psa, jer su im se i psi sprijateljili. To je bilo kao da me udario još jedan grom. Trebale su mi godine da se oporavim i nastavim sa životom”, kaže Tanja. 

“Mene je dugo bilo sram nekome i reći što mi se dogodilo i kako je i zašto je otišao. Sada je prošlo već devet godina od toga, davno sam ja njega preboljela u smislu one nekakve patnje kakva me morila u početku. Sada kad me netko pita za njega, i sama se nasmijem dok izgovaram: Ma nek’ si je on odšetao k njoj, ja sam slobodna kao ptica i imam svoj mir”, doznajemo na kraju razgovora od gospođe Tanje.