Povjerljivo
Marika (56) o penziji: Više mi ni psihijatar ne može pomoći
Dvije naše čitateljice opisale su nam da su vrlo rano u životu, u svojim dvadesetima odnosno tridesetima, izgubile zdravlje te su bile primorane ići u invalidsku mirovinu. Jedna živi sa 250, druga sa svega 80 eura mjesečno i svjedoče da su naši invalidi na samom društvenom dnu.
Mirovina gospođe Dragane, povjerava nam, iznosi svega 80 eura, invalidska je. “Radila sam u firmi na veoma teškom poslu i jednog dana mi je, uslijed podizanja tereta, nešto krcnulo u kralježnici. Tada mi je oštećen živac zadužen za hod. Sa 26 godina proglašena sam nesposobnom za rad. Moj život su od tada bolnice, toplice, fizikalne terapije, da bi 2006. godine operirala kralježnicu i tada dolazi do pareze peroneusa nogu. Sada se krećem uz pomoć pomagala.”
“Dok sam mogla raditi, prikupila sam 7 godina staža, a nakon rješenja o nesposobnosti više nigdje nisam mogla ići raditi kako bih prikupila više staža. Moj suprug za 30 godina staža jedva dobije 250 eura, a i sam je invalid. Imao je karcinom prostate koji mu je odstranjen i od operacije su mu ostale posljedice. Bori se s još dvije druge bolesti. Eto kako umirovljenici lijepo žive, kako kažu naši političari. Kad platimo režije i lijekove, ako nam ostane 100 eura za život, to je odlično”, otvorila nam je dušu gospođa Dragana.
Marika (56): S 250 eura penzije ne uživa se
Djeca gospođe Marike (56) napustila su obiteljsko gnijezdo, a ona bi sada, kad ima više vremena za sebe, voljela još malo uživati. To joj, piše nam, ne polazi za rukom, jer niti ima zdravlja, niti ima novaca, pa se vrti se u začaranom krugu.
“Sve je ovo tuga, jad i bijeda. Sada, kad bih mogla malo uživati u životu jer imam 56 godina, a moja djeca su odrasla i Bogu hvala rade, uživati baš i ne mogu. Primam 250 eura invalidske mirovine.”
“Više mi ni psihijatar ne može pomoći”
“Teško sam stradala kao civil za vrijeme rata, ali to mi se ništa ne priznaje, no duga je to priča. No, radila sam i kao frizerka punih 20 godina. Na poslu mi je stradala kralježnica, do te mjere da sam morala na operaciju. Nakon toga sam morala u invalidsku. Ne pitajte me kako živim već 15 godina.”
“Neku dodatnu zaradu ne smijem ostvariti jer to invalidima ne dopušta zakon, ali niti ne mogu više raditi zbog zdravlja. Imam 60-postotno tjelesno oštećenje. Više mi ni psihijatar ne može pomoći, toliko me sve ovo boli i teško mi je. Tražiti pomoć od djece ne mogu, ni oni nemaju dostojne plaće. Guram umjesto da uživam u mirovini. Jedina sreća mi zdravlje moje djece. Meni kako je, tako je, izbora nema”, povjerila nam je Marika.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!