Životnih briga, kaže gospodin Franjo, njemu i supruzi Mariji nije nedostajalo. “Nitko si danas ne može zamisliti kakva je to neimaština nekad bila na selu. Kad se sjetim da smo s dvoje djece živjeli u maloj kuhinji u kojoj je bila jedina peć koju smo imali u kući, a zime su bile strašne i duge, ne znam kako smo izgurali.”
“Tu smo jeli, spavali, kupali se, to su bila naša četiri zida do proljeća. Po korama leda išli smo svaki dan u štalu – krava, svinje, kokoši, par ovaca i ponekad bi imali zečevi, sve je to bila briga, ali nas je to prehranilo. Moja žena je bila vrijedna, svega je privredila i pametno je raspolagala s onim što smo imali, iako je imala samo osmoljetku”, rekao je.
Rekao je potom i nešto danas gotovo nezamislivo. “Ja sam njoj cijeli život davao cijelu moju plaću, i poslije penziju. Cijelu, na ruke. Onda je ona meni izvadila koji dinar kad sam koju nedjelju išao u birtiju, volio sam sa seoskim muževima ići na gemišt. Zašto sam joj sve dao? Zato jer sam znao da će ona s tim novcem najbolje umjeti prehraniti nas i školovati djecu. Oboje djece zato danas imaju fakultete. U to je vrijeme ona prodavala još i mlijeko, sir, meso. Ja sam dodatno zaradio baveći se obradom drva i izgurali smo. Danas sam ponosan na djecu i nju, koje nema već godinu dana”, rekao je.
Ljepotu života prekinula bolest
Ispričao je potom koliko su njegova Marija i on bili povezani. “Ja sam prije dvije i pol godine imao moždani udar. Bilo je gadno, zalegao sam u krevet, jedva sam se mogao malo pomaknuti. Nisam htio u bolnicu. Počeli su dolaziti ljudi misleći da se dolaze opraštati sa mnom. Moja žena ih je primala i cijele dane plakala i ridala. Po noći bi legla kraj mene i svakih pola sata me pitala jesam li živ. Nakon tri dana i ona je od stresa, tuge i nespavanja dobila moždani”, priča nam teška srca gospodin Franjo.
Kad se srušila, priča nam, sin je bio u blizini i pozvao hitnu. “Nju su odmah odvezli u bolnicu. Meni se kroz nekoliko dana počelo malo popravljati stanje, ali je ona ostala nepokretna. Došla je kući i bila je u krevetu jedno pola godine. Sada smo zamijenili mjesta, ona je ležala, a ja sam šest mjeseci sjedio na njenoj stolici, kraj nje. To je za nas bilo najteže razdoblje, od svih muka i problema i sve neimaštine koju smo kroz zajednički život proživjeli”, govori nam iskreno.
“Ne mogu ni do groba svoje ženice”
Njegove daljnje riječi slomaju srce. “Ona je nakon mog moždanog govorila: Nemoj me ostaviti, što ću ja bez tebe, a kad je ona zalegla, onda je kroz suze govorila: Kome ću te ostaviti, kako ćeš ti sam. Mučilo ju je to, jer ona je bila ta koja je brinula o svemu – i nikad mi to nije spočitala! Nikad se nismo posvađali da se ne bi isti dan pomirili. Ona bi se žrtvovala za mene, da je trebalo život za mene dati, dala bi ga. Nije se, sirota, mogla odlučiti kome želi da ode prije drugoga, a vidjela je da se jednom i drugom približio kraj”, uzdahnuo je.
“Umrla mi je lani i rane su još svježe. Sin i snaha koji su ostali u kući brinu o meni, ja teško mogu pripomoći, čak ni toliko da, dok po cijele dane sjedim kraj prozora, barem krumpir ogulim. Vuku mi se dani, znam da nije lijepo reći, ali ja bih volio da me više nema. Ne mogu ni do groblja svojoj ženici više. Uspomene me ubijaju, a jedva se krećem, ne spavam, slabo mogu jesti, kopnim”, rekao nam je umornim glasom gospodin Franjo.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
