Danilo (70): ‘Zbog jedne lijepe geste sada imam prijateljicu za starost’

Uobičajen slučajan razgovor o vremenu i zdravlju odveo me s gospodinom Danilom iz Zagreba do lijepe priče o prijateljstvu koju mi je povjerio sav ozaren.

“Čekam prijateljicu da mi dođe na kavu, evo kasni deset minuta, ali ja joj sve opraštam. Toliko mi je dobra donijela otkako mi za jedinu lijepu gestu koju sam joj učinio, uzvraća prijateljskom zahvalnošću”, rekao i mi je i primijetio upitnik iznad moje glave.

“Znate, ja sam jako bolestan čovjek. Glava bi išla, a tijelo često ne dopušta. U posljednjih deset godina sam, uz bolesno srce, imao nekoliko epileptičnih napada, pa je strah od klonuća moja realnost. No, ne može čovjek, koji živi sam, zaleći i to je to. Ne želim još u starački dom pa se borim iz dana u dan održavati bolesti pod kontrolom i uživati makar malo u kavicama na suncu i finoj klopi, ali i dobrom društvu, odlasku u kino. Ponekad si uplatim i neki jednodnevni izlet”, povjerava mi nadalje.

Put u Graz

Potom je rekao tko je misteriozna “zahvalna” žena. “Prije nekih godinu dana uplatio sam si bio izlet u Graz, s razgledavanjem, šopingom i ručkom. No, dan prije polaska, bio sam sasvim klonuo i nisam se usudio ni pomisliti na putovanje autobusom. Kud bi sa mnom ako mi pozli, mislio sam si. I onda sam nazvao jednog prijatelja s kojim tu u kvartu znam popiti kavu, bi li on otišao umjesto mene, isto je samac. Za pet minuta mi je javio da bi rado išla njegova sestra Tina”, otkriva gospodin Danilo.

Tina je, kaže, došla po vaučer i malo se zadržala kod njega na ugodnom razgovoru – počelo je tako jedno divno prijateljstvo.

Zajednička strast za čitanjem i igranjem šaha

“Ona je mlađa, ima koju preko pedeset godina i nije udata. Živi tu u kvartu i otkad smo se upoznali, navrati mi barem jednom, dvaput tjedno na čašicu razgovora, pita trebam li štogod. Sada vidim kako je lijepo ljudima moje dobi koji imaju djecu pa nekoga iščekuju, jer sam bio već sav potonuo ovako sam sa sobom. Imao sam u životu partnericu desetak godina, ali nikad nismo živjeli zajedno. Došlo, pa prošlo”, kaže.

Spaja ih, kaže, strast prema čitanju pa razmjenjuju knjige i poslije razgovaraju o pročitanom. Oboje vole igrati šah i to ih onda zna odvesti dugo u noć. “Kaže mi da danas malo tko još ima živaca za igranja šaha i da joj je ovo hrana za dušu i mozak, a i meni je”, kaže.

“I vi lijepo sa svojom simpatičnom prijateljicom ravno na zagrebačku subotnju špicu”, kažem mu dok mi pokazuje na nasmijanu ženu koja se probijala kroz osunčanu vrevu. “Nego šta, vidite kako sam sretan”, zaključio je naš razgovor, upoznao me s Tinom i veselo otišao s njom na kavu, ruku pod ruku.

Vraćaju li se i vama višestruko neka lijepa djela? Podijelite to s nama, volimo pozitivne priče iz života!