Brigita (60): ‘Razumijem ljude koji svoje pse zovu dlakavom djecom’

Kad nam se nedavno gospođa Snježana povjerila i ispričala da je njezin psić njezino krzneno dijete, do nas je dospjelo mnoštvo reakcija na tu temu, od potpunog razumijevanja do izrugivanja. U znak podrške i razumijevanja ljudske ljubavi prema životinjama, gospođa Brigita nam je opisala koliko je njezin život “bogat” upravo zahvaljujući životinjama.

“Pozdrav ljubiteljima životinja. Imam 60 godina i dvoje odrasle djece koju obožavam. Imam višu stručnu naobrazbu i živim u obiteljskoj kući s nešto okućnice. Otkad znam za sebe, oko mene su bile životinjice – papige, ribice, zečeki, kokoši, purice i patke, mačke i peseki, a do mene su često došli i kornjača i ježevi i svi su bili dobrodošli. Bog mi je dao dovoljno ljubavi za sve i talent da pomognem ozlijeđenoj životinji”, povjerila nam je u uvodu.  

Bezuvjetna ljubav

Želja joj je bila, napominje, postati veterinarka, ali nije se uspjela upisati na taj fakultet pa je izabrala drugo zanimanje, no u slobodno vrijeme bavila se se svojim krznenim i pernatim ljubimcima.

“Kao dijete nisam imala prijatelja i moja Bundica, crna kujica s bijelim šapicama, bila je moja najveća ljubav i prijateljica.
S njom sam razgovarala baš kao s prijateljicom, u njenom sam zagrljaju plakala i nitko mi više nije trebao. Ona me najbolje razumjela i to je bila bezuvjetna ljubav. Upravo me ona i naučila što je to ljubav!
I danas mi nedostaje”, opisuje nam.

Nakon Bundice, pružila je ljubav i dom mnogim životinjicama, a mačkice su uvijek bile u njezinoj obiteljskoj kući. “Moja Mimi je bila moj lijek u najteže vrijeme i ona kao da je razumjela moje osjećaje i tješila me. Jedan moj mačak Kiki prihvatio je malu kujicu kad je stigla u kuću i dijelili su veliku ljubav, zajedno su spavali, igrali se i čuvali kuću. Kad je mačak uginuo to je bila velika tuga i dan danas ta kujica na “mic, mic” cvili i traži Kikija po dvorištu. Kako ne bi bila sama, udomili smo još jednu kujicu iz Dumovca i mi smo najsretnija obitelj”, otkriva nam.

Ništa joj nije teško

Osobito psi su, piše nam, njihova slatka briga i uvažavani članovi obitelji. “S nama su u stanu i kad je vruće i kad je hladno, to uopće nije upitno. Imaju svoje krevetiće i pokrivače, a nije problem niti da uz nas spavaju. Preko dana slobodno trče dvorištem i naučile su da moraju trčkarati stazama i ne ići u povrtnjak. Nuždu obavljaju vani na travnatom dijelu dvorišta, i to redovito čistimo. Sami traže ići van kad moraju obaviti nuždu, a kad je ružno vrijeme znaju čemu služi ‘krpica'” na podu u kupaoni”, objašnjava brižna gospođa Brigita.

Potom dodaje da pse kupaju i šišaju te da im ona uvijek kuha zdrave obroke. “K tome, vodimo ih sa sobom gdje god idemo, a ne idemo tamo gdje ljudi ne vole pse. Idemo na more s njima i biramo smještaj u kojem primaju pse i gdje ima pseća plaža. Psi su članovi obitelji, a o obitelji treba brinuti s ljubavlju.
Tu ljubav nam uzvraćaju s kamatama i zato ih toliko volimo”, piše nam.

Za kraj je naglasila da potpuno razumije ljude koji svoje ljubimce zovu dlakavom djecom.
”Niti jedna ljubav ne može isključiti drugu. Onaj tko želi voljeti nađe svoju ljubav i njeguje ju.
I ptičice u mom dvorištu imaju svoju kućicu i hranilicu. Mrvice s mog stola njima su blagoslov.
Kad bi ljudi bili takvi jedni prema drugima ne bi se čudili nekome tko voli svog psa, i ne bi bili tako zločesti. Životinje kao da imaju veću empatiju od mnogih ljudi. Mene vode Božje riječi: ‘Pravednik pazi i na život svog živinčeta, dok je opakomu srce okrutno!’
Zato, tko ne voli životinje, ne voli niti ljude!”, smatra gospođa Brigita.

Imate li i vi kućne ljubimce? Koliko vam oni znače?