Umirovljenica Dora (73): Dvije vrećice i 60 eura, a skoro ništa nisam kupila

Umirovljenica Dora iz okolice Zagreba baš je izlazila iz lokalnog dućana kad smo se srele, poznam joj nećaka koji joj je nosio dvije vrećice, pa sam i nju, dok smo ćaskali, upitala što je finoga kupila.

Izgovorila je gospođa Dora vjerojatno najčešće izgovaranu rečenicu otkad nam je uveden euro i snašla nas inflacija: “Joj, kako je sve poskupjelo, evo napunila sam napola ove dvije vrećice i ode meni preko 60 eura. To je skoro petsto kuna! A kupila sam samo par litara ulja, par kila brašno, paket od šest mlijeka, palentu, rižu, rum, šećer, sol, kavu, toaletni papir, sapun i par čokolada, ako mi unuci dođu. I još sam gledala da je sve na akciji. Da, i deterdžent za rublje sam kupila, koji je otišao u nebo, ne mogu doći k sebi.”

Gotovo pola mirovine joj, kaže, “ode na ceduljice”, misli na račune jer bliži se sezona grijanja, to joj, kaže, penziju baš pojede. “I što mi je ostalo do kraja mjeseca? Figa. Ali ja imam sreće, ja čujem da su ljudi u gradu gladni i da kopaju po kontejnerima. Na to još spala nisam, hvala bogu imam vrt i još toliko snage da se dižem u pet ujutro i od ranog proljeća sadim. Pa ja vam raštike, koja je otporna, imam cijelu zimu, to i krumpir u podrumu, i ja ni zimi ne trebam kupovati hranu. U trgovinu me nećak vozi samo jednom mjesečno, i ponekad kćeri naručim nešto kad dolazi i grada, i to je to”, rekla je.

Podrum je pravo blago

Kaže potom da u smočnici uvijek ima i svoga graha, koju korabicu, a u kacama ukiseljenog zelja i repe. “To mi je dostatno za mene samu. A na njivi stavim pod koprenu i zimsku salatu, peršin, celer i blitvu, zna mi do prosinca ostati na vrtu sada kad više nema snijega. A preko ljeta sam stvarno blagoslovljena, svega imam u izobilju, čak i dijelim. Susjedi sam dala buče, pa mi je zauzvrat donijela jaja, zar to nije lijepo?”, kaže mi.

“Gospođo Dora, pa vama onda od 290 eura penzija još i ostane kakav euro?” upitam je. “Vi se šalite, ali nije smiješno jer je to živi užas od penzije, ne ostane mi ništa jer spremam za zimu i grijanje i kakav euro za višu silu, nikad se ne zna. Božić će začas, volim djeci peći kolače, a sastojci, gledam baš danas, koštaju nenormalno”, požalila se.

Kaže potom da joj budžet malo rastereti i kćer. “Imam kćer u Zagrebu i dvoje unučadi, donesu uvijek kavu, kekse. Kći mi uvijek donese i nešto od odjeće koju ona više ne nosi, meni je za na njivu sve dobro, a osim u dućan jednom do dvaput mjesečno, crkvu i do susjede nikud više i ne idem. Nedavno su me odveli u Samobor na kremšnite, to mi je dovoljno izlazaka za godinu dana. Imamo jednu birtiju u mjestu, ali ne ide na kavu, niti imam naviku niti imam eura na bacanje”, kaže.

S 500 eura – bogati

Vremena za druženje ljeti si uzme jedino nakon crkve, živi blizu pa je ona ta koja obično pozove susjedu i znanicu na kavu doma. “Svima nam je slično s ovim malim penzijama, tko ima petsto eura mislimo da je bogat. Više imaju jedino ovi jedni što su se u penziji vratili iz Njemačke. Neka, ne gledam ja u njih, gledam svoja posla. Ja sam blagoslovljena što imam kuću i njivu, i na tome zahvaljujem Bogu. Gladnu me On valjda neće ostaviti, jer kad bi ja morala kupovati hranu za svaki dan, na pola mjeseca više ne bih imala što za jesti”, rekla je za našeg susreta skromna gospođa Dora.

“Ne smijem pregriješiti dušu, moram reći da sam blagosloslovljena i dobrom kćerkom, zetom i zdravim unucima, bez njih moj život ne bi imao smisla. Tako da ne mislim nimalo na novac, jer ga nemam pa sam s njim – kvit”, rekla je na odlasku.