Gospođa Vjera ima 56 godina i sa tri godine starijim suprugom živi u većem gradu uz more. Teška je njezina životna priča, svaki dan uzdiše. “Završila sam srednju zanatsku školu, a suprug i ja vjenčali smo se vrlo mladi, kad smo imali 21 i 24 godine. Ubrzo smo dobili sina i sjećam se koliko je u njegovim tinejdžerskim godinama bilo teško usmjeravati ga. Kao roditelji, uvijek smo bili uz njega. Potrošili smo puno živaca, zdravlja i novaca da mu pomognemo i vratimo ga na pravi put. Uspjeli smo u tome, ali onda kreću nove nevolje”, opisuje nam.
Kako objašnjava, njezin je sin, danas 35-godišnjak, upoznao ženu koja je imala dijete, ali to dijete je živjelo s ocem, a ne s njom. Tu se u njoj probudio crv sumnje, pitala se kakva je to majka koja nije s djetetom, nije joj se to činilo baš uobičajenim.
“Razmišljala sam kakva je to majka kojoj stručne službe ne dodijele dijete? Nisam je puno ispitivala, ona o tome nije govorila, a sin nam je govorio da je to komplicirana priča”, otkriva gospođa Vjera. Kasnije je, kaže, shvatila, i zaključila: “Nešto bezobraznije i gluplje još nisam upoznala!”
Dali su im stan
Ona i suprug su im, povjerava nam, dali stan koji su si mladi potom sami dovršili. “Nikad im nismo išli u posjetu jer su bili ljuti što nismo htjeli prodati svoj drugi stan i dati im novce da si kupe stan po svojoj želji. Ovaj im nije odgovarao. Čak me ona nazvala i predložila mi to. Pazite sad, ne moj sin nego ona! Rekla sam joj neka njezina mama proda stan u kojem živi i da im te novce. Naljutila se”, opisuje gospođa Vjera.
Onda je s pritiskom krenuo i njezin sin. “Imao je razne ideje i zaskočio me s pričom da oni ne mogu više živjeti u tom stanu koji smo im dali – to je obiteljska kuća u kojoj žive i suprugova braća. Ja sam im rekla neka odsele i da ne vidim problem. Oni odselili jesu, ali su nas tužili na sudu da im moramo isplatiti odštetu za uređenje stana”, povjerava nam nadalje svoje jade.
Prekinut svaki kontakt
Nesretni su roditelji pristali na isplatu, ali su im naredili da odnesu sve svoje pokretne stvari. “Iznijeli su sve, mi smo ih isplatili. Tada je prekinut svaki kontakt. Oni su dobili dvoje djece koje nikad nismo vidjeli, držali, ljubili, čuvali ili se igrali s njima kao baka i djed. Trebalo nam je puno vremena da to prihvatimo. Neka su samo sretni i zadovoljni svi zajedno. Možda se jednog dana, a mi se tome nadamo, ipak sretnemo i upoznamo. Oni ovaj mjesec pune tri godine i mi im želimo sretan rođendan, tiho, u mislima”, tužnim nam je riječima svoje povjerljivo pismo završila baka Vjera.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
