“Za bračnog života zaboravljala sam da će jedan od nas otići prije drugog. Kad je suprug umro, tuga je bila teška, to je kao da ste na vlaku smrti, a onaj koji ostane mora se nastaviti voziti. Ne pomaže ni to što se to dogodilo mnogima prije vas. Jer, ovo je samo vaš vlak, a on ne usporava i mogli biste izletjeti iz tračnica ako se ne držite. No naposljetku, svačiji vlak jednom stane”, promišlja Tonia (70), sudionica rasprave na platformi Quora, na temu suočavanja s gubicima u zlatnoj životnoj dobi.
Ono što joj je pomoglo, piše, je to što se nekoliko godina nakon smrti muža preselila. “Ljudi teško sele u poznijoj dobi, ali vjerujte mi, nikada nismo prestari da se preselimo ili napravimo veliku promjenu u svom životu. Mislimo da trebamo ostati tu gdje jesmo, čistiti, održavati uspomene i paziti na sve te silne nakupljene stvari koje više ne koristimo. Ma ne moramo!” svjedoči o tome što joj je dalo novi polet za dalje.
“Ta velika promjena meni je pružila novo uzbuđenje, doduše, istina – s trunkom straha, baš kao kad sam bila u dvadesetima i napravila veliki korak. Ali sve u svemu, osjećala sam se kao da sam dobila neku novu energiju i vratila kontrolu nad svojim životom”, ukazuje.
Na kraju je otkrila što joj je još pomoglo preboljeti supruga. “Još jedna stvar koja mi je pomogla je – pronašla sam svoju vjeru. Svima to pomaže, nema sumnje i nije rijetkost vjeru pronaći u poznoj dobi, bilo da se radi o nereligioznom osobnom uvjerenju ili izaberemo jednu od 300 aktivnih religija koje imamo na izbor. Nije važno što ćete odabrati sve dok u potpunosti vjerujete, bez dokaza, jer snažna vjera pruža utjehu”, svjedoči 70-godišnja Tonia. To je i pomoć kad se ljudima dogodi da izgube dijete, za što će reći: “Ne daj Bože nikome.”
“I na kraju, želim reći nešto važno: bez brige, neće nam nitko dugo nedostajati. Ni mi se nećemo izvući živi, tako da nam nitko neće nedostajati ‘za cijeli život’, već samo tih nekoliko godina koliko nam je još ostalo”, nisu baš utješne Tonijine riječi, no da su istinite, jesu. Njoj je i to razmišljanje pomoglo da prihvati odlazak najmilijih.
“Nogu pred nogu”
U raspravu se uključio i jedan muški 70-godišnjak, koji je iskreno napisao: “Jedino nam preostaje da nastaviti ići nogu pred nogu, iako nije uvijek zabavno. Iako imam samo 70 godina, izgubio sam sve svoje bliske prijatelje i bliske rođake s kojima sam se družio, pa čak i kćer punu ljubavi. Nakon njih, život ne blista tako svijetlo. No, ostale su mi još dvije kćeri i svi njihovi članovi obitelji, bez njih bi mi vjerojatno bilo neizdrživo”, iskren je ovaj umirovljenik koji također kaže da nikome nikada ne bi poželio da nadživi svoje dijete.
“Često se okupljamo i moja najmlađa kći svakog utorka dovodi svoju kćerkicu u posjet i tu ostanu satima. Pokušavam ne glumiti očaj zbog usamljenosti i razumijem da svatko ima svoj život, ne mogu biti stalno kod mene. Da bih imao što raditi, imam psa, četiri koze i osam kokoši te ponekad napravim nešto u svojoj garaži. Tuga kod mene nije konstantna, to je nešto što me pogodi s vremena na vrijeme. I vjerujte mi, može pogoditi jako, jako”, iskren je u raspravi ovaj 70-godišnjak.
‘Pomaže ako ste inače sretna duša’
O gubitku je raspravljao i 91-godišnji umirovljenik Henry, koji je to lijepo sažeo: “Do svoje 91. godine izgubio sam svu bližu rodbinu, a počelo je još u Drugom svjetskom ratu kada sam izgubio sve rođake s očeve strane, uključujući i oca. Gubitak bliskih rođaka i prijatelja dio je života, ne možemo ga izbjeći, puno pomaže ako ste inače pozitivna i sretna duša, lakše prebolite gubitak.”
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
