Povjerljivo
‘Svekrva je na mene nasrnula sjekirom, i to pred očima moje male djece’
Gospođa Marija imala je teško djetinjstvo – u obitelji je bilo puno djece, roditelji su bili alkoholičari, siromaštvo je bilo neopisivo. Rano se udala da pobjegne od kuće, a došla u novi pakao. Danas želi samo jedno – biti dobra majka, svekrva i jednog dana baka, jer ona dobrotu od tih osoba u svom životu nije osjetila i zbog toga je patila.
Nevjerojatno je trnovit životni put gospođe Marije, još od malih njezinih nogu. “Počela sam raditi, sezonski, čim sam završila osmi razred osnovne škole, a sve da da bih se mogla sama dalje školovati. Tako sam svake praznike iz školske klupe direktno odjurila na posao. Završila sam srednju školu, no na moju veliku žalost, moj pokojni otac mi nije dopustio da se dalje obrazujem”, opisuje nam u uvodu podužeg pisma.
Udala se s 21 godinom. “Bila sam primorana, nije tu bilo ljubavi. Time sam pobjegla iz teške obiteljske stvarnosti. No, nisam imala sreće – moj muž je bio netolerantan, a alkohol opet prisutan. A svekrva, ona me pak doslovno mrzila”, doznajemo od gospođe Marije.
Gledala smrt u oči
Na svijet su, povjerava nam, ubrzo došli i maleni anđeli kojima je trebala ljubav i toplina obiteljskog doma, a u domu su vladale svađe i svakodnevne traume. Bilo je toliko strašno, otkriva nam nadalje, da je svekrva dvaput sjekirom nasrnula na nju, pred očima male dječice. “Gledala sam smrt u oči i bojala se za svoj i za život svoje djece”, doznajemo.
No, nakon svih patnji, uspjela je sa suprugom kupiti kuću i maknuti se. “Ali, sad smo se pak zadužili do grla i uz lihvarske kamate. Primali smo prijetnje zbog dugova. Djeca su rasla, trebalo ih je školovati, išli su na fakultete, a mi smo skoro pa 20 godina grcali u dugovima. Sve da djeci priuštimo i ono što nemamo”, iskrena je gospođa Marija.
Ima najbolju snahu
Danas su njezina djeca odrasli ljudi, a ona ima snahu i zeta, iako to joj nisu na papiru. Voli ih, naglasila je, kao da ih je ona rodila. “I njih je rodila majka koja ih voli i tu majku bi isto boljela tuga njenog djeteta. A partnerica mog sina ostala je vrlo mala bez majke, a poslije i bez oca. I što drugo ja mogu osim pokušati joj nadomjestiti tu prazninu koju je pretrpjela. Poštujemo se uzajamno. Imam bolji odnos sa njom nego sa svojom kćeri. Tužna sam kad je ona tužna, radujem se njenoj sreći. Zamolila sam je da me zove imenom, jer ne želim nositi ime svekrva kao podsjetnik na ono što sam pretrpjela”, otkrila nam je.
Prirodno je otići i zasnovati obitelj
Majku, svjesna je, ne može nitko zamijeniti, ali ona se trudi biti što bliža toj ulozi. “I želim za kraj reći da im se ne miješam u život. Samo želim da budu sretni kad već ja nisam bila. A moja poruka svim majkama koje misle da su ostale bez sinova zato što su oni odlučili napustiti obiteljsko gnijezdo, glasi – pustite ih da žive svoj život, i mi smo odlazili od svojih roditelja, to je prirodno”, riječi su gospođe Marije.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!