Kad je suprug otišao u mirovinu, priča nam gospođa Sonja, financijski su si pomogli s iznajmljivanjem ureda te još jednog stana koji su imali u vlasništvu. Nakon smrti, sve je ostavio djeci: ušteđevinu, stan za najam, ured, automobil, vikendicu i garažu.
Ona se, iako joj je pripao stan u kojem su živjeli i ta njegova minimalna mirovina, osjećala pokradenom, jer je cijeli život radila uz njega u uredu te ga dvorila kod kuće, a sada jedva ima za kruh. “Sve je ostavio djeci koja s njim nisu razgovarala desetljećima, a sa mnom nikada”, rekla je.
Prvi razvod
“U Splitu sam se rodila, tu sam zasnovala obitelj, rodila dvoje djece, sina i kćer. U braku je postalo neizdrživo, sve na meni, a muž, kad god je vidio da sam dobre volje, potrudio se da ne budem. Ili me nečim uvrijedio, ili me ignorirao, ne zna čovjek što je gore. Došla sam na kraju do točke kad je bilo – ili ja, moja psiha i fizičko zdravlje, ili ću otići iz te mučne atmosfere”, započela je svoju priču gospođa Sonja (80).
Djeca su, kaže, privremeno ostala kod oca. “Radila sam tu u jednoj suvenirnici, primanja nisu bila astronomska, ali su bila dostatna budući da sam uselila u manji stan koji sam naslijedila od roditelja, a u kojem su do tada bili podstanari. Djeca su išla u srednju školu, nisam im htjela remetiti živote, oni su ostali s ocem, u našem velikom stanu gdje je svatko imao svoju sobu”, rekla je.
Niti jedan razvod nije bezbolan, a još je bolnije ako par ima djecu, pa se tako i našoj sugovornici činilo da je smak svijeta kad je odlazila. “Svi smo se raspadali kad sam odlazila, ali su djeca vidjela da psihički više nisam dobro pa su me shvatili i nisu mi okrenuli leđa. Dolazili su k meni redovito”, govori nam.
Veliki obrat
Gospođa Sonja je nakon godinu dana – imala je tada 44 godine – upoznala drugog muškarca, devet godina starijeg Zagrepčanina koji ju je potpuno šarmirao. I on je bio rastavljen, dobro situiran i nakon pola godine veze, dala je otkaz i otišla živjeti kod njega. Pokretao je privatnu tvrtku i rekao joj da će raditi s njim u uredu, kao tajnica.
“Nikad me nije prijavio na plaću, no u redu, mislila sam, daje mi novac, imam koliko trebam. Nije zaposlio čistačicu, no mislila sam, zašto bi plaćali još nekog, kad ja mogu počistiti. Sada vidim da to nije bilo dobro, da sam trebala inzistirati da me barem prijavi, ovako sam imala osjećaj manje vrijednosti i pristajala sam s vremenom na sve i svašta, a za starost se nisam dobro osigurala. U početku mi se sve činilo prihvatljivim, čak i to što sam bila teta Katica za sve u uredu, teta Katica za sve kod kuće”, govori nam.
Sve ono što joj je u početku godilo, s godinama ju je sve više pogađalo. “Imao je taj neki karakter da se volio šaliti na svoj, a još češće na tuđi račun. Komplimenti koje mi je javno dijelio najprije su bili zabavni, ali onda su postali sve neugodniji. Što je bio stariji, to je bio više čangrizav, računajte da je ipak bio dosta stariji od mene. Prigovarao mi je na sve, od jela koja sam mu servirala, do sijede kose, ali na sve sam zažmirila”, govori nam.
Kaže, bilo je za života i lijepih gesti s njegove strane. “Kad su mi djeca došla u Zagreb na studij, nitko sretniji od mene. Pristao je plaćati im stan, bila sam mu zahvalna. No, dok su moji njega prihvatili, njegovi nisu prihvaćali ni njega ni mene. Bio je nezadovoljan jer su njegovi sin i kći s njim jedva razgovarali sve otkako se razveo, a kad su čuli za mene, bili su još gori prema njemu”, rekla je.
Djeca progovorila – iz koristi
“Ma prošlo je i deset godina naše veze valjda kad su mu prvi put došli na rođendan. Tada sam morala tri dana pripremati bakanalije. Predjelo, jelo, prilozi, deserti, sve birano, sve najbolje. Moju djecu, naravno, nije pozvao. Kad su došli, njemu bi dali poklon, meni nikada ni ružu nisu donijeli. Što reći, ni pozdravili me nisu, a on je to tako prihvatio. Šutke bih ih gostila, a oni, kao da ne postojim. Mislila sam si, dobro, njemu je to važno, preživjet ću ovaj dan”, govori nam. Kasnije je saznala da je sinu pomogao financijski oko nekog ulaganja, zato je sin i pristao doći. Prešutjela je.
Vjenčanje kao zalog sigurnosti
Godine prolaze, čovjek je u stanju desetljećima opravdavati tuđe postupke. “Kad smo u vezi već bili nekih 15 godina, prijatelji su nas nagovorili da se vjenčamo. Čim bi on usmjerio malo pažnje na mene, ja bih na sve pristala pa eto, oženili smo se. Sada vidim da je to sam Bog htio, jer da nisam potpisala taj papir, bih danas bila na ulici.”
“Naime, iako sam uz njega bila trideset godina, radila za njega, kuhala mu i prala, te ga njegovala tijekom godinu dana teške bolesti prije smrti, iako ga ni u bolnicu djeca nisu došla posjetiti – sve je upravo toj djeci ostavio. Meni je ostavio ovaj stančić, da ne ostanem na ulici, i ni lipe više. Svojoj je djeci prepisao ured, drugi stan, garažu, auto, vikendicu i svu ušteđevinu”, govori nam i nastavlja: “Ne bih ništa rekla, da se nisam naradila uz njega većinu toga stvoriti. Samo se, nikad si to neću oprostiti, nisam pobrinula za to da bar nešto od toga ne prenesem i na sebe.”
Sprovod je, kaže, platila od onog što je kroz godine otkidala kad bi joj dao za kućanstvo. “Nakon sprovoda, ostalo mi je tek da preživim toliko dugo, dok si ne sredim papire da mogu primati njegovu minimalnu mirovinu. S tim životarim, najgore mi pada to što sam nakon njegove smrti u potpunosti shvatila da mu ja i moja djeca nikad nismo bili važni.”
“Znao je da ću grcati s ovom mirovinom, jer je bio na minimalcu. Nije mu bilo važno. Sluškinji figa, ona nije zavrijedila ništa više”, rekla je tužnim glasom gospođa Sonja uvjerena da bi ostala i bez stana da nisu bili zakonski vjenčani. “Njegova djeca imaju moćne veze, a ja imam tri bolesti i ovu štaku, ne bih se imala snage s rogatima bosti”, prošaptala je.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
