“Ovaj svijet nije pravedan”, započeo je svoje pismo gospodin Tihomir (73), pa nastavio: “Moja supruga je samo radila, na poslu, kod kuće. I kad je trebala u penziju, razboljela se i sa 63 godine umrla. Na početku braka smo podizali troje djece, stanovali u jednoj sobi kod mojih roditelja dok smo gradili kuću, radili. Brige, poslovne obaveze, kuća, okućnica, djeca – nikad kraja našim obavezama sve dok i najmlađe dijete nije otišlo od kuće”, opisao je.
Kad su djeca sva odselila, bili su u srednjim pedesetima. “Približavala se polako mirovina, krenuo je neki smiraj. Nas dvoje nismo bili u lošim odnosima, ali smo živjeli kao brat i sestra. Ja nju nisam doživljavao kao osobu koju treba paziti i maziti, više smo bili kao da svatko živi svoj život, samo u istoj kući. Ručali smo na poslu, navečer bi si svatko uzeo što mu paše, nije bilo zajedničkih trenutaka. Još imamo i dva televizora, pa sam ja gledao u sobi, a ona u boravku. U hodu bi razmijenili par rečenica i tako godinama”, objasnio je u pismu gospodin Tihomir.
Ionako je sada kasno…
Vidio je on, ističe, da se ona stalno mota po kuhinji, da čisti, posprema, ali uključio se – nije. “Kuhala je vikendom i za djecu i unuke koji bi nam dolazili, brinula je o svemu i nisam se pretjerano nudio pomoći joj. Nikad neću zaboraviti koliko me puta uzdišući zamolila da odemo u Veneciju. Ja bih, iskreno, radije bio vidio da se dogovorila s prijateljicama i da su otišle autobusom.”
“Meni se uopće nije išlo. Vidio sam Veneciju jednom i to je to za mene. Nisam nikada razmislio o tome da bi ona voljela ići jer od tamo gaji najljepše uspomene iz naših mladenačkih dana, kad smo bili u dvadesetima”, doznajemo.
“Možda je ona to vidjela kao obnovu naše ljubavi, tko će ga znati, sada je ionako kasno. Najgore mi je ipak bilo kad mi je, kad ju je bolest već toliko oslabila da nije mogla putovati čak i da sam je htio odvesti, rekla: ‘Još samo da mi je jednom s tobom vidjeti Veneciju.’ Meni se tu srce slomilo i to me proganja i proganjat će me dok sam živ.”
“Tada sam joj to putovanje obećao, čak sam pogledao i aranžmane, ali bilo je kasno. Izgubio sam je i shvatio da smo živjeli kao dva stranca koja se danima ne pogledaju u oči. Jako tužno. Dvije sam godine bio žalostan, nedostajala mi je pa makar gledala TV u drugoj prostoriji”, iskren je gospodin Tihomir.
Nova veza, puno putovanja
Kasnije je, povjerava nam, upoznao ženu s kojom je započeo ljubavnu vezu, i tada se sasvim drugačije ponašao u vezi. “Zašto sve ovo pišem? Jer sam sa 66 godina, dvije godine nakon smrti supruge, upoznao ženu s kojom sam ubrzo počeo živjeti, i ona je bila udovica. Ona je temperamentna, četiri je godine mlađa od mene i ona me navukla i na šetnje, i na piknike i na povremena putovanja. Kad je rezervirala Veneciju, mene je samo presjeklo. A već smo prije toga bili i u Toscani, na Azurnoj obali, u Bugarskoj. Ona nađe te neke povoljne opcije čim malo uštedimo”, napisao je.
I tako je gospodin Tihomir ipak otišao u Veneciju, bilo mu je lijepo, s pomalo gorkim okusom. “Volim ja drugu ženu, ali da mogu vratiti vrijeme, prvo bi sa suprugom otputovao u Veneciju, pa makar na jedan dan. Ne odgađajte, slušajte i uvažite nekoga tko vam je učinio puno dobra, a ženu osobito”, zaključio je svoje pismo naš čitatelj Tihomir.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
