Radni vijek gospodin Vlado (67) proveo je kao grafičar u jednoj velikoj firmi. Plaća mu nikad nije bila velika, no uglavnom se vrtjela oko prosječne. ”Imao sam 56 godina, stabilan posao, nekoliko godina ranije bio sam otplatio i svoj stambeni kredit. Bio sam rastavljen, djeca su već stajala na svojim nogama i nisam ih više morao financirati. Tada me kći mog dobrog prijatelja zamolila da joj budem jamac za kredit, nisam se pitao kako to da mene baš traži, nego sam si mislio: Pa dobro, ako ne bude vraćala, vraćat će njezin otac, moj prijatelj, neće biti problema. Uostalom, nije se radilo o nekom velikom iznosu, uzimala je samo 10.000 eura”, rekao je na početku našeg razgovora.
Čim je pristao biti jamac, krenule su prve zavrzlame. ”Najprije smo se našli da potpišem papire, i to je bilo to. Nakon nekoliko dana me zvala, kaže mi: Oprosti, stvarno sam smotana, zagubila sam negdje papire koje si potpisao, jel možemo ponoviti? I ja sam rekao nema problema, ajmo onda ponovo. Meni nije palo na pamet da bi me prevarila, bio je to identičan ugovor. Samo, to je bio još jedan kredit na 10.000 eura. Ja sam zapravo potpisao dva kredita od po 10.000 eura’, ispričao je.
Planirana prevara
Ubrzo se sve dodatno zakompliciralo što ga je dovelo do srčanog udara. ”On se razbolio i umro, a meni je potom jednog dana stigla obavijest da kao jamac moram vraćati kredit, jer ga gospođa ne vraća. A kamate rastu. Tu sam već doživio težak šok. Kad su mi otkinuli od plaće, shvatio sam što to znači. A kad sam saznao cijelu istinu, dobio sam infarkt, jedva su me spasili. Morao sam se pomiriti sa sudbinom, otplaćivao sam rate do mirovine, i još kratko u mirovini, kad su mi primanja krenula biti ionako mizerna. Na kraju sam otišao živjeti u vikendicu u Zagorje, a stan sam prodao, i pokrio i njene i svoje dugove”, prepričao je gospodin Vlado.
Nikada se, dodaje, neće oporaviti od užasa koji je proživio. ”Vraćao sam dva kredita gotovo nepoznatoj osobi, za koju ni ne znam na što ih je potrošila – mogle su to biti i samo cipele i torbice. Meni je to upropastilo moj život i moju imovinu, jer u jednom trenutku nisam imao ni za sebe, osobito ako mi se na stanu bilo što dogodilo. Povremeno sam otišao u minus, sve me to grizlo. Nisam mogao pomoći svojoj kćeri oko vjenčanja, tada me baš bio uhvatio očaj. Ruke su mi bile potpuno svezane godinama”, govori nadalje.
Posljedice su ostale prije svega na zdravlju. ”Dobro da sam se u stisci odlučio otići na selo, malo sam se resetirao. Radim fizički oko kuće, to me opušta. Ali da ću zaboraviti tragediju, neću jer mi se tlak nikada nije normalizirao, na lijekovima sam”, rekao je za kraj gospodin Vlado.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
