Malo nas je hrabrih kada je riječ o operativnim zahvatima na našim tijelima. Stoga je lako razumjeti da mnogi odgađaju operacije do krajnjih granica. No, koliko je to u skladu s vjerom koju živimo?
“Moram na operaciju koja se smatra ne odveć zahtjevnom i mogu je odgađati godinama. Bližnji mi govore da je izbjegavanje operacije iz straha grijeh, a meni ta odluka da ne idem pod nož donosi mir. Vjernica sam i redovito idem na misu, ispovijed. Što je ispravno učiniti?” pita čitateljica Glasa Koncila.
“Niste nam objasnili jesu li i Vaši bližnji upoznati s činjenicom da operaciju možete odgađati godinama (vjerojatno znate da zbog toga ne ćete imati nikakvih zdravstvenih tegoba), ali strah ne možemo uvrstiti u grijeh. Međutim, kada bi riječ bila – ili ako je riječ – o čuvanju vašega zdravlja, morali biste razmisliti o tome da smo kao Božja stvorenja dužni voditi brigu o svojoj duši, ali i svojem tijelu”, odgovara Glas Koncila.
“U Katekizmu Katoličke crkve piše da su život i tjelesno zdravlje dragocjeni Božji darovi. Treba ih razumno njegovati, obazirući se na potrebe drugih i na opće dobro”, piše Glas i dodaje da se (premda u kontekstu samoubojstva) navodi da je svatko za svoj život odgovoran pred Bogom koji mu ga je darovao.
“Mi smo dužni prihvaćati život sa zahvalnošću i čuvati ga njemu na čast, a sebi na spasenje. Upravitelji smo, a ne vlasnici života koji nam je Bog povjerio. Njime ne raspolažemo. Preporučujemo da savjet kako se riješiti straha uz Božju pomoć i molitvu i kako se konkretno odnositi prema svojim bližnjima u sadašnjoj prilici potražite u razgovoru sa svećenikom od povjerenja”, zaključuje Glas Koncila.
