Gospodin Anto (64) umirovio se zbog bolesti s 51 godinom života te nam je povjerio kako je obitelj, zbog niza okolnosti, mizerna primanja pretakala iz šupljeg u prazno. “Imam 64 godine, a u invalidsku mirovinu otišao sam prije 13 godina. Dragovoljac sam Domovinskog rata i već se 25 godina, a vjerojatno i duže, borim se s dijabetesom”, otkriva nam.
Zatim nam je povjerio da je otac četvero djece. “Nikad nisam mislio na sebe, već sam se uvijek borio da djeci pružim školovanje. Imam kći s posebnim potrebama koja sada ima 24 godine. Supruga je radila do njezinog rođenja 1999. godine. Danas ona ima 61 godinu te 20 godina radnog staža. Ona je, kao majka koja je četvrto dijete rodila bolesno, na porodiljnom trebala biti do sedme godine starosti bolesne kćeri, no dobila je otkaz kad je malena imala tri godine”, doznajemo.
Šestero ih je spavalo u jednoj sobi
Tada su suprugu, opisuje, poslali na Zavod za zapošljavanje gdje su joj odobrili primanje naknade godinu dana. “Nakon toga dijete je i dalje trebalo njegu i nije bila u mogućnosti raditi. U svoj toj stisci ja sam 2007. godine podigao kredit u švicarcima, ukupno 40.900 franaka, odnosno tada oko 160 tisuća kuna, a sve kako bi dovršio obiteljsku kuću jer smo svi spavali u jednoj sobi, te smo bili bez kupatila i grijanja”, povjerava nam.
No, onda mu se dogodilo što i mnogima koji su vjerovali kreditu u švicarskim francima. “Kad mi je porasla rata kredita, punih sam 15 godina bio u teškom dužničkom ropstvu. Moja mirovina iznosi 383 eura, za preplaćen kredit nema obeštećenja, da ne kažem da su mnogi ostali i bez kuće i bez druge imovine. Jesu li toliki moji suborci izginuli za ovakvu državu, u kojoj nismo svi jednaki pred zakonom?”, piše nam umirovljenik Anto.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
