Na početku njihovog braka, povjerava nam gospođa Marija, suprug i ona družili su se s parovima koji imaju djecu. “Nije nam bio nikakav problem slušati dječju ciku i galamu. Slušali smo i sve one roditeljske hvalospjeve o nadarenoj, pametnoj i divnoj djeci. Svi su mi govorili: Vidjet ćeš, kad ćeš dobiti svoje dijete, to će ti biti najsretniji dan u životu. Rodit ćeš sebi prijateljicu ili prijatelja i život će ti se promijeniti”, započinje svoju ispovijest čitateljica Marija.
Suprug i ona živjeli su, kaže, “po svom” – putovali su po svijetu, družili se s puno ljudi, ulagali vrijeme i novac u svoje karijere. “Tek negdje oko moje trideset i pete godine života, shvatili smo da neću lako zatrudnjeti. Javili smo se liječniku želeći pronaći uzrok. Pokazalo se da imam premalu zalihu jajnih stanica te smo se odlučili na dvije vantjelesne oplodnje. One su bile neuspješne i samo su mi poremetile hormonalnu ravnotežu”, opisuje.
Osjetila se neuspješnom
Stradalo joj je, povjerava nam, i psihičko zdravlje, uslijed svega se i naglo udebljala. “Tada sam se prvi put u životu osjetila neuspješnom. Manji problem bila sam si ja sama, najveći mi je problem bila okolina. Koliko god sam se trudila ostati stabilnom posjećujući psihoterapeuta, čitanjem, odmaranjem, raznim oblicima relaksacije i skretanjem misli na nešto lijepo, ljudi oko mene bi me – pa čak i moji roditelji – gledali sa sažaljenjem i govorili: Bit’ će djece ako Bog da. Nikoga nije zanimalo kako sam ja, kako ću izaći iz tog začaranog kruga lošeg psihičkog i fizičkog zdravlja”, povjerila nam se.
Pomalo su se, doznajemo, svi prijatelji koji imaju djecu udaljili od njih – prestali su ih zvati na druženja, iako su prije bili rado viđeni gosti na dječjim rođendanima.
Izgubili sve prijatelje
“Možda su osjećali kao da nama smeta biti među djecom, ili su mislili da nemamo zajedničkih tema. Mi smo ih svakim svojim potezom pokušavali razuvjeriti jer smo i njih i njihovu djecu pozivali kod nas i družili se sa njima kao i ranije, iako uvijek na naše insistiranje. Na kraju smo ipak izgubili skoro sve prijatelje koji imaju djecu u dvadesetima – toliko bi danas imala naša djeca da sam tada uspjela ostati trudna”, povjerila nam je gospođa Marija.
S njima se, otkriva, sada druže ljudi čija su djeca već odrasla i samostalna, i koji nemaju potrebu pričati samo o njima. “Zbog toga se i dalje osjećam manje vrijednom i ljutom jer ako je prijateljstvo pravo i ako nekoga volite i poštujete, onda ćete ga voljeti i s djecom i bez djece. Uvijek se mogu naći teme za razgovor, a da to nisu djeca ili posao. Ako se to želi, naravno”, napominje.
Na kraju je istaknula da ljubav dobivaju od nećaka s kojima se druže i putuju, a imaju i voljene pse uz koje im nikada nije dosadno.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
