Nema tog problema kojem umirovljenici ne znaju uzrok, ali i koji ne bi mogli riješiti u par jednostavnih koraka. Dakako, ako je suditi prema komentarima koje često i rado ostavljaju na Facebooku.
No tu i tamo, čak se i takvim životno iskusnim komentatorima, potkradu potpune budalaštine koje su se u digitalnim raspravama ukorijenile poput stoljetnog baobaba pa ih čitamo već cijelo desetljeće, ako ne i duže. Za potrebe ovoga teksta analiziramo tri najveće bedastoće po izboru moderatora naše Facebook stranice.
“Došli su i opljačkali mirovinski fond, zato su penzije male!”
Drevno umirovljeničko vjerovanje kaže da postoji neki državni fond u koji su radnici uplaćivali novac i u kojem ih je taj novac trebao čekati do prvog dana mirovine. Tada bi se, kazuje legenda, taj novac uvećan za kamate isplaćivao kao zarađena mirovina. Došli su zli ljudi i uzeli njihov novac, naivno tvrde penzioneri, i zato je sada “mirovinski fond” prazan poput Isusovog groba pa se mirovine moraju isplaćivati iz proračuna.
Na stranu činjenica da su umirovljenici u novijoj povijesti nekoliko puta “očerupani”, teško je prihvatiti realnost da taj fond osnovnog mirovinskog osiguranja koji bi čuvao uplaćene doprinose ne postoji i nije postojao. Mirovinski sustav zasnovan na Bismarckovim počelima je međugeneracijski i generacijski solidaran. U prijevodu: vi ste uplaćivali doprinose iz kojih su se isplaćivale mirovine vaših roditelja, djedova, baka i vaših kolega koji više nisu bili sposobni za rad. Današnji radnici uplaćuju za vaše mirovine.
Tragedija ovog sustava je u tome što izgleda kao piramidalna shema i počiva na pretpostavci da je umirovljenika nekoliko puta manje od radnika, a radnika nema. Između ostalog zbog iseljavanja i anemičnog gospodarstva, ali ponajviše zbog toga što današnji umirovljenici imaju nekoliko puta manje djece no što su ih njihovi roditelji imali. Njihova djeca imaju još manje djece. Niste ih rodili i zato sustav umire. Dakako, u računicu valja dodati da je život u mirovini puno duži no što je bio kad je mirovina osmišljena.
Ideja fonda u kojem vas čekaju vaši novci podsjeća na II. mirovinski stup, zar ne? Ali na njega ste zakasnili pa mislite da ga treba ukinuti. Mi bismo rekli da ga treba učiniti izbornim. Tko na zadovoljstvo svih dionika uspješno riješi ovaj problem s kojim se suočavaju i puno razvijenije države od naše, dobit će Nobelovu nagradu.
“Svi umirovljenici moraju glasati za jednu umirovljeničku stranku i preuzeti vlast”
Zamislite da 1,2 milijuna umirovljenika pokloni svoje glasove jednoj umirovljeničkoj stranci samo zato što bi im ta stranka podignula standard. Sada zamislite tu umirovljeničku stranku kao pobjednicu. Zamislite bilo koju umirovljeničku stranku.
Kakve ekonomske doktrine promovira ta stranka? Što kaže o pobačaju? U kojem smjeru bi gurala školstvo? Kako bi se postavila u problemu utjecaja Crkve na državu? Gleda li sa zazorom na eutanaziju? Koliko čvrsto vjeruje u eurontegraciju? Koje su joj demografske politike? Koje vrijednosti o Domovinskom ratu zastupa?
Vjerojatno ne znate odgovoriti niti na jedno od ovih jednostavnih ideoloških pitanja. Ideološka pitanja i pitanja ljudskih sloboda važna su i onima koji tvrde da im nisu važna jer određuju smjer društva i kvalitetu življenja. Ideologija je u svemu što nas okružuje i tako treba biti.
Umirovljeničke stranke u Hrvatskoj su uskointeresne stranke bez ideologija. Zamišljene na način da probitak za umirovljenike ostvaruju kroz suradnju s vladajućim strankama. S druge strane, u razvijenim demokracijama imamo velike stranke koje imaju moćne umirovljeničke sekcije koje se bave problemima svojih generacija.
Iako i sami strastveno potičemo političku participaciju umirovljenika te vjerujemo u rad umirovljeničkih stranaka i udruga, besmisleno je očekivati da bi apsolutna pobjeda neke umirovljeničke stranke na parlamentarnim izborima riješila sve probleme hrvatskih umirovljenika i odvela ih u zemlju dembeliju.
“Sve mirovine bi trebale biti jednake po iznosu”
To čak nadilazi i ideju komunističke utopije u kojoj svatko doprinosi koliko je sposoban doprinijeti, a dobiva onoliko koliko mu je potrebno. Mirovine su rezultat godina rada i uplaćenih doprinosa – koji su često rezultat obrazovanja, ponekad i ulaganja u vlastito poduzetništvo. Samim time ne može se uvesti poravnanje koje evidentno zagovaraju oni koji misle da trebaju imati više, a da drugi trebaju imati manje. Socijalne države, u pravilu, sjetimo se samo kada mislimo da mi, a ne netko drugi, trebamo dobiti više.
Zašto taj princip ne proširiti i na druge životne potrebe? Zašto ne bismo umirovljenicima koji žive u kućama i velikim stanovima u njihov višak kvadrata besplatno smjestili umirovljenike podstanare ili one koji žive u dvadesetak kvadrata suterenskih memljivih stanova? Omogućimo svima jednaku kvadraturu. Niste za to? Vi ste zaradili svoje kvadrate, kažete? Pa i mirovinu ste zarađivali, zar ne?
