Jučer je oko pola milijuna đaka u Hrvatskoj krenulo put svojih škola. Među njima je i tridesetak tisuća prvašića koji će taj dan pamtiti cijeli život. Za lijepe uspomene pobrinut će se roditelji i nastavnici koji se pedagoškim pristupom bitno razlikuju od onih prije pola stoljeća. Zato smo vas pitalo po čemu pamtite prvi ulazak u školu i kako je školovanje izgledalo nekad. Evo što ste nam rekli.
Agata: Svi smo bili jednaki
1961. godina. Divna učiteljica, lijepi, najljepši dani. Puno zajedništva, drugarstva i igre. Svi smo bili podjednaki u svemu. Nije bilo takvoga natjecanja kao danas; ni roditelja, ni djece. Torbe, pernice, odjeća, sve je bilo skoro isto, jer u trgovinama i nije bilo izbora kao danas. Postojala su dva, tri modela i to su svi kupovali. U naše doba nije bilo slika po torbama, pernice su bile drvene ili kožne sa “rajfešlusom”, tinta u bočici, olovka tzv. “tintoblajka” koju malo pljucneš pa bolje piše, šlape, crvene gaćice (cure), dečki (plave) i bijela ili mornarska bluza za tjelesni. Emajlirani lončić za bijelu kavu. I kruh i mast za užinu.
Željka: Kazna za ‘seljake’
Ne pamtim školu po lijepim uspomenama. U prva dva razreda sam išla u grad u školu. Potom su nas degradirali jer smo bili seljačka djeca i morali smo u školu u selu. Obje nastavnice su bile stare i živčane i nisu voljele djecu sa sela. A od petog pa nadalje učitelji su djecu iz sela stavljali u zadnje klupe i svakoga tko je išao na vjeronauk učiteljica je tjerala stajati u kutu cijeli sat. Učitelj iz matematike je ubijao boga u nama. Mrzila sam školu.
Katica: Učiteljice su frustrirane
Bilo je to davne 1960. godine. Školu pamtim po packama sa šibom i šamarima. Ne samo ja, svi su ih dobivali zbog sitnica. Bio je to užas od frustriranih učiteljica.
Zdravka: Crvene cipele i smeđa torba
Krenula sam u prvi razred davne, davne 1956. godine. Sašili su mi lijepu šarenu haljinicu od materijala što su mi ga poslali stričevi iz daleke Amerike. Tata mi kupio crvenkaste cipelice – muške, jer ženskih nije bilo i malu smeđu torbu koja se nosila u ruci. Učiteljica mi je trebala biti mamina prijateljica a meni jako draga teta. Vratila sam se iz škole sva uplakana. Na mamin upit što mi se je dogodilo ja sam sva očajna rekla: “Nema više tete Nike!” Naime , moja omiljena teta i učiteljica nam je rekla da je moramo oslovljavati sa “drugarice učiteljice”. Ja sam u svojoj maloj glavi promislila da su mi uzeli tetu. Mama je shvatila i utješila me da ću imati svoju tetu Niku uvijek poslije nastave. Nezaboravno sjećanje.
Marija: Moja učiteljica je bila nesretna
Od 1. do 4. razreda učiteljica nam je bila vjerojatno iskompleksirana žena. Muž joj je bio političar i živjela je kruto- Bila je stroga, bez emocija, nije imala svoje djece. Nije imala razumijevanja za nas otvorenu, spontanu djecu. Često me je čupala za kosu i povlačila za uho. Poslije sam ju opravdavala i pokušala razumjeti. Bila je nesretna, kruta osoba. Žalim ju i danas. Nije joj bilo ni lijepo ni lako.
Jadranka: Strah i suze
1962. godina. Prvi dan prvog razreda. Sva u strahu i u suzama. Prva četiri razreda su bila OK, iako smo dva puta mijenjali drugaricu. U petom razredu smo dobili razrednicu koja je bila tolika živčenjača da nas je sve mlatila sa ravnalom po dlanovima. Ako smo jako pogriješili, onda po gornjoj strani dlana. Dečkima su svima bile crvene usi od navlačenja za svaku sitnicu, a u stanju je bila držati nas da stojimo cijeli školski sat i tako prepisujemo sa ploče. Stajanje u kutu je bila blaža kazna. E onda su se roditelji pobunili i mazohistica je dobila otkaz. Iz tog njenog vremena mi je trauma kuta i kosa u repu. Jednom sam zaboravila papuče i pred cijelim razredom me izvela pred ploču, našpotala me je i navukla za uho. Pa koje dijete bi voljelo ići u školu pod takvim odgojnim metodama?
Žeki: Moja učiteljica Štefica
1970. godina, sunčani Mostar, tata i ja. Učiteljica Štefica – predivna osoba. Sve nas je voljela. Moje krasno djetinjstvo.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
