Učestalost i prihvatljivost fizičkog kažnjavanja u školi značajno se promijenila proteklih desetljeća pa je ono što je danas nezamislivo bilo posve normalno u školovanju današnjih djedova i baka.
Razloge zašto je nekada bilo prihvatljivo fizičko kažnjavanje u školama možemo tražiti u tradiciji, tadašnjem odnosu prema disciplini, ali i u nedostatku i nepoznavanju alternativnih metoda. U to je vrijeme fizičko nasilje nad djecom bilo društveno prihvatljivo, manje se vodilo računa o pravima djece, a i očekivanja od djece su bila bitno drugačija nego što su danas.
Kako je škola izgledala nekad, prisjetili su se komentatori na našoj Facebook stranici. I dok su mnogi nostalgično ružičasto obojali prošlost, pa čak i romantizirali nasilje nad učenicima, brojni su se prisjetili popularnih “packi” ravnalom ili šibom po dlanovima, šamaranja pa čak i težeg zlostavljanja djece u nekadašnjim školama.
tekst se nastavlja ispod oglasa
“Neki su učitelji bili dobričine, neki su lupali glavom djece u ploču i gađali nas ključevima. Govorim iz iskustva! Bilo je svega, ali se ne može reći da nije bilo kazne za one koji su divljali”, prisjetila se naša čitateljica Mirela.
“Sami smo donosili šibe za packe”
“U petom razredu svi smo pobjegli s nastave. Došla je nastavnica Sedlar i sve nas je našamarala”, markiranja se prisjetila Zdenka iz Orahovice.
“Nisam doživjela da bi me učiteljica ili učitelj tukao, ali pamtim dobro da je toga bilo. Uglavnom su tukli učenike koji su bili bez zadaće, nemirni na satu ili one koji nisu naučili gradivo”, napisala je gospođa Mirjana.
“Mi smo na selu morali ići sami po šibu za packe. Čupali su nas za uho ili kosu kraj uha, obavezno. A u Glini, direktor škole je davao šamare, ovisno hoćeš li ih vruće ili hladne. Učiteljica iz povijesti je štapom kojim je pokazivala po karti znala udarati učenike po leđima. Učitelj iz glazbenog nas je gađao kredom. Nije ga brinulo hoće li nas pogoditi u oko”, posvjedočila je Milena iz Gline.
“Bilo je s ravnalom po glavi ili s šibom po rukama. Generacije 60-ih pamte takve događaje”, sjetila se Merima.
Djeca vojnih lica, direktora i nastavnika su bila pošteđena?
“Pošteno se mlatilo one koji bi danas bili svrstani u učenike s poremećajima pozornosti, hiperaktivce i u autističnom spektru. Nije se mlatilo djecu vojnih lica, direktora, općinskih funkcionara, rukovoditelja i ostalih učitelja i nastavnika. Ove između kako kada”, dometnuo je Zlatko iz Zagreba.
“Packe šibom i ravnalom, za nedisciplinirano ponašanje na nastavi bile su kazna u nižim razredima. Šamarali su dječake u višim razredima osnovne škole. U srednjoj nije bilo fizičkog kažnjavanja. Ili smo bili “odgojeni” ili su nas se bojali”, prisjetila se Ivana.
“Mene je profesor ošamario u šestom razredu osnovne škole. Zašto ostali (oni koji negiraju postojanje fizičkog kažnjavanja u školama, op.a.) misle da je njihova škola primjer za cijelu državu? U nižim razredima je bilo ravnalom po prstima”, piše Željko iz Migalovaca.
“Cipelario ga je pred svima”
“U mojoj školi, osmi razred, učitelj je dečka koji je bio viši od njega bacio na pod. Cipelario ga je pred cijelim razredom. Danas bi s pravom završio u zatvoru. Ja sam u trećem razredu dobila popularne packe od učiteljice jer nije čula kad sam je pozdravila. Dakle, optužila me zbog nepozdravljanja. Svi znate da u to vrijeme nije bilo djeteta koje nije pozdravilo učitelja”, prisjetila se naša čitateljica Višnja.
Važno je napomenuti da su se stavovi prema fizičkom kažnjavanju u školama značajno promijenili u većini modernih društava. Danas se fizičko kažnjavanje smatra neprihvatljivim i ilegalnim u mnogim državama. Ove promjene su rezultat boljeg razumijevanja dječjih prava, psiholoških aspekata discipline te napretka u područjima obrazovanja i pedagogije.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
tekst se nastavlja ispod oglasa
