”Gospodo draga, invalidske mirovine su najniže. Ne, mi nismo izabrali da budemo bolesni. Meni je radna sposobnost oduzeta kad sam napunila svega 38 godina života. Poslana sam u invalidsku koja mi danas iznosi jedva 300 eura. Imam jednog studenta i srednjoškolku”, piše nam nezadovoljna umirovljenica Sanja.
Njezin suprug je zbog toga, povjerava nam, bio prisiljen otiči raditi u inozemstvo. ”Otišao je kad više nismo imali novaca niti za hranu djeci. Evo tako još jedne razdvojene hrvatske obitelji”, napominje naša čitateljica.
Ne znamo točan razlog, ali ona navodi da je neko vrijeme uz invalidsku mirovinu primala i tzv. osobnu invalidninu, no ona joj je ukinuta. “Kad su Centri za socjalnu skrb masovno počeli ukidati osobne invalidnine, izgubila sam je i ja, a moju obitelj je upravo ta invalidnina još nekako vukla da opstanemo, s njom smo mogli sinu plaćati studentski dom”, povjerila nam je.
“Hvala Bogu na skromnoj djeci”
Žrtva za školovanje djece je velika, ali to je gospođi Sanji najbitnije, ispred njezinog vlastitog zdravlja. “Lijekove koji nisu na listi HZZO-a ja niti ne trošim, jer si ih ne mogu priuštiti. No, meni je bitno samo da djeci osiguram školovanje. Hvala Bogu pa imamo skromnu djecu koja razumiju zašto im ne možemo puno toga priuštiti”, priznaje nam umirovljenica Sanja.
“Nažalost”, piše nam potom, “mi najranjiviji gladujemo, bez lijekova smo. A ovo povećanje mirovine je sramota. Recite mi, na koga da pošaljem tih par eura, da se gospoda u Saboru mogu barem dva dana najesti, jer meni to nije dovoljno niti za kutiju lijekova”, ironična je u svom očaju ova nezadovoljna umirovljenica.
“Brinite malo više o bolesnima!“
Gospođa Lina u invalidskoj je mirovini već 24 godine. Kako nam piše, do umirovljenja je 18 godina radila u tri smjene, sve dok nije ozbiljno oboljela. “Bilo je to 1991 godine., kad su me poslali u invalidsku mirovinu. Tada mi je mirovina iznosila nekih 800 kuna (oko 106 eura) i to je bilo još 1999. godine”, povjerava nam se.
“Nažalost, naše mirovine su najmanje i kao da nitko ne brine o tome. Bolesti nam ne idu nabolje, već nagore, ima lijekova koje trebamo doplaćivati. S čime, ako sada primam 299 eura za 23 godine staža, koliko sam uspjela prikupiti? Molila bih one na vlasti da se malo više pobrinu za nas koji u mirovinu nismo otišli svojom krivnjom i voljom, već nas je na to natjerala bolest. A bolest sa sobom nosi povećane, a ne smanjene troškove” upozorava gospođa Lina, jedna od 624.000 osoba s invaliditetom koje žive u Hrvatskoj.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
