‘Roditelji njemačke eure dijele šakom i kapom, a meni svaki zalogaj predbace’

S bakom je, otkriva nam naša čitateljica Nina, ostala u velikoj bijedi. “Od prve cigle sama održavam kuću i okućnicu. Moji su roditelji kući dolazili samo dvaput godišnje i samo ih je kuća brinula. Za mene nikada nisu marili. Niti su pitali kako sam, kako se osjećam, imam li kakve želje. Bila sam jedino dijete koje na prvi dan škole nitko nije dopratio”, povjerila nam je.  

Cijeli se svoj život, nastavlja, sama brine o sebi. “Danas imam 62 godine, sama sam i nemam djece. Roditelji su stari i sada žive u kući sa mnom i govore da sam im šezdeset godina samo teret, a nikad mi u bolesti nisu čaj skuhali. Stalno mi samo predbacuju gratis stan. Ne jedem s njima, jer i to mi predbacuju poslije”, doznajemo.

Njezin deset godina mlađi brat, tvrdi, prošao je bolje od nje. “On je živio s njima pa su se o njemu brinuli i pomagali mu. On sada ima troje djece. Oni svi samo dođu iz Njemačke na godišnji, jedu, naprave nered i vrate se. A ja sam samo dužna, pa dužna”, povjerava nam nadalje.

Svjedoči što je doživjela od vlastite majke

Kako objašnjava, u kući u kojoj je s roditeljima ima samo nužni smještaj, a već sada je brat ucjenjuje da će ju izbaciti van i da kod njega neće gratis stanovati. Gospođu Ninu doista brine gdje će završiti.

“Tata ima 85 godina i potpuno je oslijepio na jedno oko, a na drugo vidi samo 2 posto. Sada je i dementan i ima halucinacije, dok mama boluje od šećerne bolesti i samo viče i agresivna je prema njemu. Kad ga branim, njih se oboje obruše na mene. Majka me nikad nije voljela, nikad zagrlila, poljubila, bila na roditeljskom u školi niti ju zanima koje sam škole završila, gdje sam sve radila, s kim sam se u životu družila, kamo sa putovala i s kim, nema pojma koje sam bolesti preboljela!”, iskreno opisuje, iako je to za nju to iznimno bolno.

‘Haumajstorica’

Majka, nastavlja, smatra da je dužna održavati kuću i zato im je korisna. “Drži me za hausmajstora, a ne za kćer! Oboje su se upisali u starački dom, ali ne žele još ići. Brat je od njih dobio punomoći, a ne pomaže ništa. Zlostavlja psihički i mamu i mene dok je tu, a ja sam ta koja s roditeljima ide po bolnicama kad zatreba. Pritom i ja imam svoje obaveze, bolesna sam već i sama”, napominje.

“Pitam se tko će meni s malom mirovinom pomagati. Oni barem imaju njemačke penzije i sve si usluge mogu platiti, ali meni ne žele dati ništa. Radije za pomoć u kući 400 eura plaćaju susjedu Daru. Ta im se dodvorila i svaki dan dolazi čim ja odem u grad i radi mi još veći razdor u obitelji. Mama joj daje puno love, a ne radi ništa osim što im ide do dućana, a kad im ja dođem i pitam šta trebaju iz trgovine, onda kažu da im ne treba ništa. Šikaniraju me i uzrokuju mi teške duševne boli, i to cijeli život. Otac pati, ne vidi, a mama ga zlostavlja”, objašnjava situaciju.

Svaki dan plače

Od Centra za socijalni rad, kao i njihove liječnice, dokumentirano je zatražila da im se dodijeli skrb i pomoć u kući, ali to se čeka. “Više se stranima ulizuje, dok mene vrijeđa i od mene odbija pomoć. Svima dijele eure šakom i kapom, a meni svaki zalogaj predbace! Tjeraju me zbog te žene i govore da im ne dolazim, da nemam što brigati oko njih, dok se ta žena ruga, lupa po guzici i viče marš na dvorište, pokazujući mi srednji prst. Likuje zbog toga što mene tjeraju, a nju plaćaju. Inače, moja majka nikad nije ništa obavljala sama, već je sve to radio otac. On sada ne može, a meni ne daju. Bojim se da će toj ženi potpisati nešto i da ću završiti na cesti. Očajna sam, plačem svaki dan”, opisuje svoje strahove.

Teško joj je, piše, gledati oca kako ovako slab ide prema kraju svog života i pati. Grozno joj je gledati i gospođu Daru koja se kod njih, kako piše, “uhljebila”.

“Kad je problem i kad zagusti onda ipak zovu mene i onda sam ja dobra, a inače sve bude Darica ovo, Darica ono. A Darica nije mami zvala Hitnu kad je pala, već je zvala mene. Ali kad smo se nakon 4 sata mama i ja vratile s Rebra, opet su mi rekli: Marš gore (na kat) i ne dolazi”, svjedoči.

Kako napominje, opisala je sve to jer želi ukazati na činjenicu da je svaka obitelj drugačija i da se ponekad ljudi žale na nešto što se njoj čini poput mačjeg kašlja u odnosu na njezinu situaciju.

Samo želi otići iz te kuće

“Moje kolegice su od svojih dobile nekretnine i imale majku koja im je kuhala i pomagala im u kući, oba su roditelja pomagala i oko djece, a ja sam ostala bez roditeljske ljubavi, brige i pomoći i sve sam sama održavala u kući i oko nje, da bi na kraju dobila samo patnju. Ovaj moj nužni dio u kojem sam smještena nema posebne priključke pa da ga prodam ili rentam i odem, a zlostavljanje od brata svaki put kad dođe i samo naređuje i vrijeđa ne mogu trpjeti.”

“Jedina mi je želja da odem, a nemam na žalost novca da kupim stančić i da u starosti živim u miru i da nešto imam za dati kao polog staračkom domu, jer će mi mirovina biti premala. Ovako trpim, agonija se nastavlja, skače mi tlak, oslabilo mi je srce i bojim se da se do kraja ne razbolim jer nemam nikoga tko bi mi pomogao”, završila je svoje pismo, prepuno gorčine, gospođa Nina.