Marija Jurić Zagorka: Žene, društvo i vešmašina

Postoji li sudbinska povezanost žena i pranja rublja? Ako je suditi prema povijesti od pradavnina do danas, ima. Jer i muškarci 21. stoljeća, u dobrom dijelu, zaziru od stiskanja gumba koji će pokrenuti perilicu i od zamrljanih krpa učiniti mirisne i čiste odjevne predmete. To će još neko vrijeme ostati ženski posao.

No veza žena i pranja rublja još je i dublja od muške lijenosti, utvrdila je prva hrvatska profesionalna novinarka Marija Jurić Zagorka davnog prosinca 1940. godine. Naime, u to je vrijeme uređivala Hrvaticu, časopis za ženu i dom koji je izlazio u Zagrebu od 1939. do 1941. godine. A u Hrvatici je objasnila kako su se žene stoljećima vrednovale po bjelini suprugovih košulja. Tekst “Ženska krijepost i pranje rublja” prenosimo u cijelosti i doslovno.

Pranje je rublja bilo kroz vijekove mjerilo, koliko je žena krijeposna. Započelo je to već u prahistoriji. Odkad je svijet tkao, od onda je i tkaninu prao. U prvo su doba prali tkaninu samo u vodi i to u mrzloj. Naravno, bez sapuna. A onda nisu toliko mijenjali haljine, kao danas! Jedan je ogrtač ili haljina obredala više generacija kao baština!

U to davno vrijeme nisu prali rublje rukom. Zamočili bi ga u vodu, nekoliko puta izvadili i opet natrag umočili, a zatim izvadili i sušili. Kasnije su haljinu stavili u drvenu kadu, nalili vode i po haljini – gazili! Zatim je izvadili i sušili. Ne zna se, koja je dosjetljiva domaćica počela prva tkaninu trljati o zid kade i koja je opazila, da tako prljavost bolje izlazi, ali je ona napravila od dasaka neku spravu i tako je bila odkrivena senzacionalna prva “mašina” za pranje. U srednjem su vijeku već znali prati rublje rukama, trljajući tkaninu izmedju dlanova. Dok su koncem XV. vijeka i početkom XVI. i XVII. već znatno usavršili ovaj posao, te dodavali vodi pepela i pravili neke vrste lužine.

Bjelina i čast

No, kakvu vezu ima ženska krijepost s pranjem rublja? Kad se je počela tkanina prati, smatralo se pranje rublja časnim poslom žene.

Kad su vitezi došli u kuću neke gospodarice dvora i ugledali na stolu čisti ubrus, ili na njoj čistu haljinu, pronjeli su njenu slavu, kudgod bi došli. Vitezu, koji je nosio bezprikorno čisti okovratnik, zavidjali su na ženi radi bijeline njegovog ovratnika više, nego što bi mu zavidjali na ljepotici. Žena, koja je znala oprati tkaninu, da je bijela kao snijeg, postala je slavna, u čitavom kraljevstvu. Za ovu su se slavu natjecale sve žene, počevši od kraljice.

Ni kraljice, ni kneginje, ni vojvodkinje ne bi nikad dopustile, da se pranja njihovog rublja dotakne tko drugi osim njih. Nikada ne bi ni palo na um kraljici ili kneginji onog starog doba, da prepusti pranje rublja robinjama, jer je prati haljine i rublje bila počast, dopuštena samo gospodarici. Ženu, koja je lijepo i čisto prala, smatrali su svi osobito krijeposnom! Samo dobra, krijeposna, poštena i vrijedna žena može oprati haljinu ili muževu košulju bijelo kao snijeg! Koja toga nije znala ili čak nije htjela, gledali su je preko ramena i smatrali je nevrijednom i nekrijeposnom.

Vještice ne peru veš!

Historija o progonu vještica u Njemačkoj, Francuskoj i Belgiji, pokazuje u mnogim procesima zanimivu činjenicu. Oni koji su optužili sudu ženu, da je vještica, navodili bi često kao vrlo važni razlog sumnje i to, da ona ne pere rublja sama svojoj djeci ni mužu, dakle ne može biti poštena!

Često s ponosom pripovijedaju u pjesmama vitezi, da su našli kraljevne uz pranje rublja. I u “Odisejadi” se pripovijeda o časnom poslu pranja rublja. Tek u starom Rimu, u doba, kad je već propadao moral i obiteljski život – vele suvremenici – prepustile su Rimljanke pranje rublja robovima.

Kako vidimo i pranje je rublja zasijecalo u životnu sudbinu žena. Danas taj posao već vrše strojevi. Što bi rekli ljudi, da je netko izmudrio već onda takve strojeve za pranje? Sigurno bi ih spalili i njih i strojeve, a sam bi pepeo bio strah i trepet!