Umirovljenici su i u Bosni i Hercegovini sinonim za preživljavanje – pogotovo oni koji imaju male mirovine, a nemaju potomstvo. Ako nemaju djece i ne mogu sami, rješenje je dom. Ali ako imaju male mirovine, ne mogu si to priuštiti. Kako će onda do doma oni kojima je to jedina opcija, piše Federalna.ba.
Prema mišljenju većine umirovljenika, bez pomoći bližnjih, posebice onih koji rade u inozemstvu, starački dom postaje nemoguće rješenje.
Fatima Čavkić je u domu već četvrtu godinu. Zadovoljna je, ali navodi da njen boravak u domu ne bi bio moguć bez pomoći njene djece: “Da imam samo penziju i da nemam djecu, ja to ne bih mogla. Od muževljeve penzije imam samo 300 KM (154 eura). I što bih onda?”
Hasan Duraković već nekoliko godina boravi u staračkom domu, a nakon više od 40 godina provedenih u Švicarskoj odlučio se vratiti. Iako se čini kao tužna sudbina, prema njegovim riječima, stekao je prijatelje i ništa mu ne fali: “Kod kuće mi je bilo ljepše, ali ne mogu sam. Žena mi je umrla prije osam mjeseci. Ovdje mi je dobro, nemam se na što žaliti.”
U jednom od bihaćkih domova popunjeni su svi kapaciteti, a glavni zadatak im je, kako kažu, pružiti sve što jedna obitelj može pružiti.
“Nudimo sve što im je potrebno, od zdravstvene njege pa dalje – s posebnim fokusom na društveni život. Imamo korisnike koji su tu samo na druženje, one koji su u težem stanju, tako da svima pružamo ono što bi i jedna obitelj”, objašnjava Ines Alagić, ravnateljica Doma za starije osobe Villa Adriana.
Iako su domovi za starije i nemoćne uglavnom ugodna mjesta, mnogi si, nažalost, ne mogu priuštiti boravak u njemu. Jer mjesečni trošak je između 1.600 i 2.200 KM, odnosno od 818 do 1.126 eura.
