“Pred vratima nam je 40. godišnjica braka i kad sve sagledam, bolje da se nikad nisam ni udavala. No, dolazim iz malograđanske sredine i praktički sam bila prisiljena udati se za prvog kandidata. Možda je u početku bilo ljubavi. Rodila sam dva sina, kupili smo kuću, onda se dogodio i rat. Ja sam pokušavala biti majka i mužu i djeci”, prisjetila se u povjerljivom pismu gospođa Katarina.
Kad su sinovi kasnije imali cure, otkriva nam, svi su živjeli kod njih u kući. “Činilo mi se kao da imam četvero djece. Onda je i to sve krenulo nizbrdo, muž je s 45 godina ostao bez posla. Ja sam radila na poslu i kod kuće. Pozitivno u svemu tome bilo je to što su nas djeca vukla za sobom, u mlado društvo i tu sam se našla. Ali, onda sam i ja ostala bez posla”, opisuje nam svoje kotrljanje nizbrdo u jednom razdoblju života.
Upoznavanje preko interneta
To što je i ona izgubila primanja bilo je za obitelj strašno, jer je ona od te plaće financirala kredit, režije i kućne troškove.
“Koliko su godine projurile mimo nas shvatili smo tek kad smo ostali sami. Tada sam uvidjela da smo muž i ja ne dva različita svijeta, nego dva različita svemira. On niti je duhovit, niti je društven, ne pleše, a na feštama mu je bitno samo da nađe društvo na šanku. Ja sam s druge strane vesela, duhovita i društvena. Nakon otkaza našla sam nekoliko poslova i radila svašta, dok je on samo sjedio doma”, otkrila nam je.
Dugo je, povjerava nam, bila usamljena, sama obavljala sve kućanske poslove. “Onda sam se okrenula Facebooku i počela se dopisivati s mlađim muškarcem. Ponovno sam se vratila u divne dane mladosti, smijeha, veselja, poskrivečki odlazila s tim muškarcem na zabave, dok mi muž nije počeo kopati po mobitelu pa je našao naša prekrasna dopisivanja. Pratio me po gradu, djecu okrenuo protiv mene, a što je najgore, ja sam se bila istinski zaljubila”, iskreno nam priznaje.
Nema budućnosti
Čovjek u kojeg se zaljubila od nje je mlađi 23 godine i ona je te razlike svjesna. “Nije tu bilo nikakve šanse za budućnost, a i nisam mogla otići od nezaposlenog muža, trebala sam ga uzdržavati. Svog muža ne volim, živimo kao cimeri, predbacuje mi ljubavnika. A ja samo živim od sjećanja na ta lijepa vremena. Još uvijek se ponekad nađemo, svaki dodir, svaki poljubac mi je dragocjen. Uglavnom kad sve sagledam, svoj život sam potratila, ali bez obzira na godine udovoljavam si koliko mogu i sada sam samoj sebi na prvome mjestu”, povjerila nam se naša vjerna čitateljica Katarina.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
