S dvoje bolesnih roditelja u istom stanu u kojem ima zasebnu tek svoju malu sobicu, život gospođe Dine postao je težak. “Nisam se udavala, nemam djecu, cijeli život živim s roditeljima. Tek kad je mama, koja ima 80 godina, prije nekoliko mjeseci imala moždani, počela sam razmišljati o tome da neće živjeti zauvijek i to me prestravilo.”
“Do sada sam ih bezbrižno gledala kako se bave svojim aktivnostima, šeću, idu na izlete, okopavaju vrt i sade cvijeće oko vikendice u Turopolju, a nedjeljom se vraćaju s buketićem ruža koje ondje bujaju”, govori nam.
Da nam dočara koliko su je pazili i mazili, otkrila nam je da su se i dalje ponašali kao da je ona njihovo vječno dijete. “Mama mi je sve dok se nije razboljela svaki dan u tjednu skuhala ručak i servirala kad bih došla s posla. Do tada mi je već bilo i oprano i ispeglano. Ona je živjela za ta mala ugađanja meni, a i tata je davao svoj doprinos. Oni su na vikendicu odlazili petkom i vraćali se nedjeljom, kako bi preko tjedna bili sa mnom”, rekla je Dina.
Radije s roditeljima, nego sama
“Znam ja dobro da to nekome zvuči nenormalno i suludo i da ljudi misle da tu nema sreće provesti život s roditeljima, ali meni se tako posložio život. Radije sam s njima koje volim i koji vole mene, nego sama. S druge strane, nakon posla sam, dok se nisu razboljeli, imala puno slobodnog vremena za odlaske u kazalište, kino, a vikendom sam išla na planinarenja. Moj život je bio bezbrižan i lijep” priča nam.
Na pitanje je li u životu imala želju da živi sama, ili ozbiljnu vezu tijekom koje je barem nakratko otišla od roditelja, kaže da je veza imala, ali nikada nije odselila. “Velika ljubav nije završila sretno, pa me i to još više priljubilo uz mamu i tatu. Nakon toga imala sam još nekoliko veza, ali nismo se odlučili na zajednički život. Jedan je imao svoj stan pa bih ponekad ostala kod njega dan, dva, ali kad je i to puklo, opet sam se trajno vratila doma”, kaže nam.
Bolest je sve promijenila
Sva njezina udobnost života s roditeljima bila je nagrižena kad se najprije razboljela majka, a potom i otac. “Da se razumijemo, za njih bi dala sve. Za njih mi ništa nije teško, ali fizički i psihički me sve ovo toliko iscrpilo da jedva stojim na nogama. Najprije sam s majkom prošla hitne, bolnicu, fizikalne terapije, danas je kod kuće i polupokretna je pa sve ja radim za nju. Ona je tata krahirao jer smo dugo mislili da ona neće uopće preživjeti, a on je s njom već otkako su dobili mene, barem 55 godina”, govori Dina.
Sada je, kaže, od stresa i straha za suprugu, i otac gotovo onemoćao. “Ima urološke probleme, a događa se i ono tipično nesnalaženje u takvoj situaciji, kad odbija jelo i šeće noću po stanu. Ja sam prvo iskoristila godišnji da budem s mamom, pa sam uzela bolovanje, sada moram raditi jer si ne mogu priuštiti da izgubim posao. A njih dvoje oboje trebaju njegu i trebat će je sve više. Tata neće moći dugo pomagati mami dok ja ne dođem s posla, sretna sam dok god on barem sebe može obaviti. Tražim rješenje, najteže bi mi bilo da ostanem sama u ovom našem stanu, a oni odu u dom, ali ne vidim način kako im drugačije pružiti 24-satni nadzor i njegu. Ovo mi sve postaje preteško, odnosno nemoguće”, uzdahnula je gospođa Dina.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
