Mozaik
Zašto svi na kraju vjeruju samo ono što žele vjerovati
Sigurno vam se dogodilo da sudjelujete u nekoj raspravi, no i nakon sve sile iznesenih dokaza svi sudionici i dalje ostanu pri svojim uvjerenjima. Znamo li uopće prepoznati čvrste dokaze ili svi vjerujemo ono što bismo željeli da je istina?
U današnjem vrlo polariziranom svijetu rasprave o politici, svjetonazoru, religiji i sličnom vrlo brzo prerastaju u svađe zbog kojih se raskidaju prijateljstva, pa čak i narušavaju obiteljski odnosi. U tim raspravama ne bi bilo ničeg lošeg kad bi one na kraju rezultirale većim razumijevanjem i pomirenjem zavađenih strana, no svjedoci smo da to nije tako.
Ljudi se posvađaju oko nekih, recimo, svjetonazorskih pitanja, a iz žučne rasprave izađu još čvršće uvjereni da su baš oni u pravu, a druga strana u krivu. Zašto je to tako i zašto rasprave ne vode većem razumijevanju? To je pokušao objasniti kognitivni psiholog Art Markman sa Sveučilišta Teksas u časopisu Psychology Today.
Prije nekoliko dana jedan mi je prijatelj pokazao studiju objavljenu u časopisu Clinical Nutrition koja je analizirala podatke velikog broja drugih studija u kojima je ukupno sudjelovalo skoro 350 tisuća ljudi. Analiza sugerira da nema neke značajnije veze između konzumiranja zasićenih masnoća i srčanih bolesti. Moj prijatelj je bio vrlo uzbuđen zbog studije, vjerojatno zato što je i sam ljubitelj masne hrane.
Uvijek je lijepo kad se nešto za što smo priželjkivali da bude točno, doista i pokaže točnim. No, može li naša želja za određenim odgovorom utjecati na način na koji vrednujemo dokaze?
Ovo pitanje su u vrlo lukavoj studiji istražili Anthony Bastardi, Eric Uhlmann i Lee Ross, objavljenoj 2011. godine u časopisu Psyhology Today. Proučavali kako ljudi vrednuju nove dokaze kad se ono što vjeruju da je istina suprotstavi s onim što bi željeli da je istina.
U istraživanju su sudjelovale osobe koje su u bližoj budućnosti planirale imati djecu. Sve one vjerovale su da je briga o djeci u vlastitom domu bolja od slanja djece u vrtić. Među sudionicima istraživanja, polovica je rekla da planira poslati djecu u vrtić jednoga dana, dok je druga polovica namjeravala djecu ostaviti kod kuće.
Eksperiment je proveden u nekoliko etapa, a ispitanici su mislili da sudjeluju u istraživanju o kvaliteti vrtića i nije bilo očito da je ono zapravo povezano s njihovim vjerovanjima ili planovima za budućnost. Svatko od sudionika morao je pročitati jednu studiju čiji je zaključak bio da je ostanak kod kuće bolji nego pohađanje vrtića i jednu studiju koja je podupirala tezu da je vrtić bolji od ostanka kod kuće. Metode kojima su se studije vodile bile su značajno različite. Ispitanici su zamoljeni da ocijene studije s obzirom na korištene metode i s obzirom na njihovu uvjerljivost.
Očekivano, oni koji su vjerovali da je kućni odgoj bolji i koji su planirali djecu ostaviti kod kuće su studiju koja je podupirala njihove tvrdnje proglasili boljom od one koje je govorila u prilog vrtića. S druge strane, oni koji su namjeravali djecu poslati u vrtić pokazali su drugačiji obrazac. Iako su u početku vjerovali da je ostanak kod kuće bolji, rekli su da im je studija koja govori u prilog vrtiću bolja i uvjerljivija od one druge.
U svakodnevnom životu često nailazimo na kontradiktorne dokaze različitih studija. Zato je važno sud donijeti na temelju jačih dokaza. No rezultati studije o preferencijama vezanim uz odgoj djece pokazuje da su ljudi pristrani u interpretaciji rezultata studije s obzirom na svoje želje. To znači da će ljudi u konačnici vjerovati da su dokazi na njihovoj strani, odnosno da podupiru tezu u koju su vjerovali otpočetka. Dakako, to će vjerovati ne uviđajući da su njihove vlastite želje utjecale na prosudbu jačine dokaza neke studije.