Stjepan je kupio kasetu za urnu, sada misli da to nije bila dobra ideja

Kremiranje je posljednjih godina postala posve uobičajena praksa zbrinjavanja ljudskog tijela nakon smrti. Čini se da sve više hrvatskih građana želi brzo pretvaranje u prah, a neki ni ne žele grobno mjesto, o čemu smo pisali prije nekoliko dana.

No brojni vjernici odbacuju mogućnost kremiranja, jer strahuju za vlastito spasenje i počinak u vječnosti. S tom temom javio nam se čitatelj koji je sebi već odabrao mjesto u Gaju urni, no nekoliko godina kasnije nije siguran da će u njemu počivati. Njegovu zanimljivu priču donosimo u nastavku.

Naš čitatelj Stjepan tako kaže da je 2019. obolio od multiplog mijeloma, rijetke vrste koštanog raka te da je u dva navrata bio liječen ekstremno jakim kemoterapijama. “Bezbroj injekcija, infuzija i 400 sati kemoterapija. Na kraju sam mi vlastite matične stanice transplantirane u četiri dana sa 13 doza.”

Počivanje u miru?

Nuspojave liječenja koje je doživljavao bile su strašne zbog čega je i pomišljao na najgori ishod. Toliko strašne da je, kaže Stjepan, 2020. godine kupio i uredio kasetu za polaganje urne s pepelom na Mirogoju. Srećom, kaseta je i danas, unatoč naknadno doživljenom infarktu, prazna.

“Remisija se održava uz određene terapije u dnevnoj bolnici, ali nikada se ne zna kad može iznenada nastupiti terminalna faza karcinoma, i onda je to u kratkom vremenu – zbogom živote”, kaže Stjepan. No ideja o kremiranju i polaganju urne sada mu je manje prihvatljiva.

“U dilemi sam zbog kupovine kasete i svog budućeg kremiranja. Naime, mišljenja sam da se za spaljeno tijelo ne može reći ‘Počivao u miru’, jer tijelo koje nije ukopano ili položeno u grobnicu ne može počivati u miru. Ne može jer ga nema, a mir umrlog je sa spaljivanjem već narušen”, opisuje svoj problem Stjepan.

Crkva se ne protivi

No što o svemu kaže Katolička crkva? O ovom je problemu opširno pisao Glas Koncila koji kaže da Crkva nema doktrinarnih razloga protiv kremiranja te da najviše računa valja voditi o tome gdje se pepeo čuva. Dakle, prema učenju Katoličke crkve, moderna rasipanja pepela u prirodu – nisu dobrodošla.

“Crkva kroz povijest nije imala otvoreno stajalište o kremiranju jer se na taj način zapravo protivila relativiziranju vjere u uskrsnuće tijela koje su nametale razne protuvjerske, protucrkvene i protuklerikalne skupine kao što su ateisti i materijalisti koji su to činili kroz stoljeća. Kada je u Crkvi došlo do spoznaje da nisu svi oni koji se odlučuju za kremiranje ujedno i protivnici crkvenoga naučavanja o uskrsnuću tijela, došlo je i do promjene stajališta 60-ih godina prošloga stoljeća. Novi je Obrednik crkvenoga sprovoda ukinuo različite zabrane i dopustio slavljenje sprovoda i na mjestu kremiranja, a Zakonik kanonskoga prava iz 1983. godine ukinuo je kazne za kremiranje, no to ne znači da Crkva potiče kremiranje”, piše Glas Koncila.

‘Kremiranje ne dodiruje dušu’

“Crkva ne vidi doktrinarne razloge da se ta praksa zabrani, budući da kremiranje pokojnika ne dodiruje njegovu dušu i ne priječi božansku svemoć da uskrsne tijelo i dakle ne predstavlja objektivno nijekanje kršćanskoga učenja o besmrtnosti duše i uskrsnuću tijelâ”, piše Koncil no ipak dodaje da Crkva i dalje preferira pokapanje tijelâ jer se time iskazuje veće poštovanje pokojnima.

“Kad se iz opravdanih razloga izabere kremiranje pokojnika, pokojnikov se pepeo mora redovito čuvati na svetome mjestu, tj. na groblju ili, ako je to slučaj, u nekoj crkvi ili na prostoru koji je mjerodavna crkvena vlast namijenila upravo toj svrsi. Naime, čuvanje pepela na svetom mjestu može pridonijeti smanjivanju opasnosti da pokojnik ostane uskraćen za molitvu i spomen rodbine i kršćanske zajednice.”

Čuvanje pepela u kućama nije dopušteno

Na taj način, nadalje, izbjegava se mogućnost zaborava i nedostatka poštovanja, do čega može prije svega doći nakon što prođe prvi naraštaj, kao i zbog neprilična ili praznovjerna postupanja. Zbog tih razloga, čuvanje pepela u kućama nije dopušteno”, stoji u tumačenju.

“Samo u teškim i izvanrednim okolnostima, vezanim uz kulturalne uvjete lokalnog karaktera, ordinarij, u dogovoru s biskupskom konferencijom ili sinodom biskupâ istočnih Crkava, može dopustiti čuvanje pepela u kućama. Pepeo, ipak, ne smije biti razdijeljen na više obitelji i potrebno je uvijek jamčiti poštivanje i prikladne uvjete čuvanja”, zaključuje Glas Koncila.