Prijateljica joj je, ispričala nam je gospođa Nevena, otišla naglo, bez naznaka da bi se nešto tako strašno moglo dogoditi. “Samo se srušila, ležala je tako na podu cijeli dan, dok joj kći nije došla s posla. Ne mogu prežaliti što to jutro nisam otišla kod nje, kao što često znam skoknuti na kavu. Baš sam se bila zadržala u stakleniku i pobrala zrele rajčice i papriku, pa ih spremila u škrinju i već je došlo vrijeme da moram kuhati ručak”, započela je svoju priču o prijateljstvu koje je prekinula smrt.
Lenka je, otkriva nam, imala 73 godine kad je umrla. “Bila je godinu dana mlađa od mene. Upoznale smo se još kad su nam kćeri bile male. Družile smo se tako pola stoljeća. Uvijek sam joj bila zahvalna jer sam se ja udala u mjesto u kojem je ona živjela od rođenja i bila je prva osoba koja mi je pružila istinsku ruku pomoći i prijateljstva”, priča nadalje.
Viđale se i triput dnevno
Prijateljice su živjele oko 500 metara jedna od druge, za njihovo raštrkano selo je to, kaže gospođa Nevena, sasvim blizu. “Meni nije bilo ništa, osobito kad smo bile mlađe, otrčati kod nje i po tri put dnevno, a tako je i ona dolazila na vrata, ako treba, po šnitu kruha. Razmjenjivale smo sjemenje, višak uroda, zajedno kuhale zimnicu, za Božić pekle kolače. Mogle smo si pokucati u bilo koje doba dana i noći. Čak su nam i muževi znali prigovarati, da nismo normalne koliko glave držimo skupa”, rekla je.
Družile su se, kaže, i njihove obitelji. “Često su naše obitelji išle zajedno na piknike, kupili bi odojka i dok su klinci bili mali, ljeti smo barem dvaput pekli tu na jednom obližnjem proplanku usred šume. Zimi smo se posjećivali, a nas dvije smo često s kćerima išle na sanjkanje, ma što sanjkanje, išle smo mi i u kupovinu do Trsta. Sjećam se i da je njezina pokojna baka znala gatati iz šalice kave, pa smo kao mlade odlazile i k njoj, tu smo stvarno saznale sve tajne koje smo imale”, pripovijeda nam gospođa Nevena.
Obje dugo udovice
Obje su u mirovine bile preko petnaest godina, a udovice su jedna deset, druga sedam godina. “Bez nje ne bih prežalila supruga, kojeg nema sad evo, već osma godina. Otkako smo obje same, skrojile smo si život po svom. Mirovine nam nisu velike, ali smo si priuštile odlazak s crkvom u Međugorje, prije dvije godine bile smo i u Stubičkim toplicama. No, najviše su nas ipak radovale naše večernje molitve krunice jer u zaseoku imamo križ koji su postavili mještani još prije sto godina, sada ga mi održavamo. Znale smo mi ljeti tu moliti svaku večer. Pratile smo što se događa u našoj župi, išle na svaki križni put, na svetkovine, poticale smo se na ispovijed”, doznajemo od gospođe Nevene.
Ne zna, kaže, kako će se sada uopće snaći bez nje, djeca su joj daleko u gradu, a pravu samoću je spoznala tek sada. “Potpuno sam izgubljena. Prije se nismo morale danima vidjeti, ali ja sam znala da je Lenka tu i nisam se osjećala usamljeno. Sada se osjećam k’o napušteno pseto, da se tako izrazim. Svaki dan pogledam gore i pitam je zašto me ostavila. Molim se da ju dragi Bog primi k sebi i da pronađe mir”, rekla je za kraj naša sugovornica.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
