Povjerljivo
Nadica: ‘Sama sam, kći mi ne mora doći ni na sprovod’
Mnogi parovi danas odlučuju da neće imati djecu i to zbilja više nije predmet čuđenja, da ne kažemo zgražanja. Mnogi žele imati djecu, ali im se želja nikad ne ostvari. Treći pak imaju djecu i dožive da im jednog dana okrenu leđa i više nikad ne pitaju za njih, o čemu nažalost svjedoče mnogi umirovljenici kojima smo otvorili prostor za iznošenje vlastitih priča i problema.
Jednu od tužnijih životnih priča povjerila nam je gospođa Nadica koja je doživjela totalno odbacivanje. “Moja kći već dvije godine ne pita za majku. Suprug i ja sve smo dali za nju, školovali smo je, a na kraju sam dobila to da me zove pogrdnim imenom. Živim sama, suprug mi je umro još prije 23 godine. Ali moju kći ne zanima ova sama mama, u niti jednom pogledu. Boli me jer sam bolesna, ali neka, neka joj bude kako hoće. Ne mora mi doći ni na sprovod. Samo ću reći, ima Boga”, riječi su koje zabole svakoga.
Nisu svi samci usamljeni
S druge strane, ima ljudi koji ne pate što su sami, iako nemaju baš “nikoga svoga”. U riječima čitateljice Quore, čije svjedočenje uzimamo kao primjer, ne osjeća se ni približno velika bol kao kod naše čitateljice Nadice koja ima kći, a budući da nemaju nikakav odnos, živi kao da je i nema.
Evo kako na život gleda čitateljica koja nije imala djecu: “Nemam ni djece ni rođake. Imam samo dvoje bliskih prijatelja, ali oni ne žive blizu mene. Samo si pišemo e-mailove, nevjerojatno kako se tim putem kvalitetno dopisujemo. Da, usamljena sam, ali samo na Božić i Uskrs. Na sve ostale dane, mogu se nositi sa samoćom”, objasnila je.
Kako otkriva, voljela bi imati nekog bliskog s kim bi mogla razgovarati i dijeliti više toga, ili nekoga tko bi jednostavno bio uz nju, ali dobro joj je i ovako. “Naučila sam biti zadovoljna svojim svakodnevnim ‘poslovima’ i uvijek sam bila okružena kućnim ljubimcima. Imat ću 87 godina i pomirila sam se s usamljenošću. Brinem se još uvijek sto posto sama o sebi, i dalje povremeno radim posao koji sam radila 50 godina. Još uvijek vozim auto i još me nije prošla volja otići u restoran na ručak”, istaknula je.
Zahvalna je, ističe, na ovako dobrom zdravlju duha i tijela, jer je previše njezinih vršnjaka ili, kako kaže, pod zemljom, ili su jedva pokretni u staračkom domu, ili se bore s demencijom. “Ja sam i kao samac sretna do te mjere da u svaki svoj dan želim ugurati što više aktivnosti koje me vesele. Ne želim samo sjediti i gledati TV, jesti, spavati i ići na WC. Inzistiram na tome da živim punim plućima. Radije kažem da sam sama nego usamljena, tu ionako ne mogu ništa promijeniti. Pazim da mi dani budu ispunjeni aktivnim životom i tako najlakše zaboravim da živim sama”, objasnila je ova 86-godišnjakinja.
Dorica: ‘Žalim što nemam djece’
Pitala sam potom i susjedu Doricu (81) žali li ona sada u osamdesetima, što nije imala djece. “Mi smo htjeli djecu, ali nije išlo, pa smo odustali. Žao mi je cijeli život, a danas, pod stare dane, pogotovo. Susjede samo pričaju o djeci i unucima, pa normalno da mi dođe teško kad ih slušam. Posjećuju ih, donesu im hrane, kolača, a ja uvijek sama ‘bez kučeta i mačeta’. Dođu meni ponekad susjede, ali to nije isto kao kad imaš nekog svog. Sada kad je suprug umro, teže je nego ikad. Peta je godina otkako sam ovako sama, ali ne mogu za njim dok Bog ne odluči”, rekla nam je gospođa Dorica.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!